|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
IBRICA JUSIĆ: 'AMANET'
(Dancing Bear; 2003.) 
Ibrica Jusić, najslavniji akustičar s prostora bivše Jugoslavije, na estradnom nebu je još od festivala Zagreb 68. Oslanjajući se na elemente francuske šansone, bio je zaštitni znak Dubrovačkih ljeta, pjevajući uz gitaru na Skalinama, uz samostalne resitale u reprezentativnim Kneževim dvorima. Slavu je stekao sedamdesetih, pjesmama 'Mačka', 'Dobro jutro, Margareta', 'Jubi san vašu ćer', ali i komponovanjem na stihove Desanke Maksimović, Šekspira, Brehta, Mike Antića, Luke Paljetka... Prekretnica u radu bio je prvi "simfonijski" album 'Ibrica', odrađen pod pashom brižnog brata maestra Đela (hitovi 'Šalom Sara', 'U svakom slučaju te volim', 'Na Stradunu'), od kojeg se priklanja raskošnijoj zvučnoj slici. Posljednji u bogatom opusu albuma, 'Hazarder', bio je tribute s prepjevima Leonarda Koena. CD koji je pred nama je drugi u nizu posveta, no, ujedno je i kruna njegove karijere. 'Amanet' predstavlja Ibricino vraćanje korijenima, i to na suptilan i prefinjen način. A i kako bi drugo? Vagabundo sa Revelina nikada nije krio svoju fascinaciju naslijeđem bosanskih etniteta - uostalom, još je prije više od četvrt vijeka snimio svoje videnje Šanticeve 'Emine'. Ovog se puta odlučio za 12 pjesama koje, svaka na svoj način, predstavljaju bisere balkanske ljubavne poezije - tri su na stihove "pjesnika sa mosta kojeg više nema", jedna je novijeg datuma i djelo je legendarnog harmonikaša Ismeta Alajbegovića Šerba, a ostalo su tradicionali. Na pravi je način unutar ovog CD-a otjelotvorena strancima neprevodiva riječ "sevdah" - nijednog trenutka ne potonuvši u banalnost ili patetiku, Jusić slušaoca zvukom i riječju vraća stotinama godina unazad, u vrijeme kad su karavani krstarili uzduž i poprijeko, prenoseći uz teret stihove i melodiju od uva do uva, pri čemu je svako dodavao po nešto, cibreci tako riječi do konačne verzije pjesme. Ibrica Jusić, dakako, nema kolorit glasa kao Zaim Imamović ili Himzo Polovina, niti je kadar izvesti koloraturne egzibicije poput Safeta Isovića - on je izvođenju sevdalinki dao novu boju, njemu svojstvenu, jer, bilo da popijeva o fasciniranosti ljepotom ('Emina'), nesrećnoj ljubavi Hasan-age i prelijepe Zejne ('Što te nema'), priznavanju grijeha Behmen-hana počinjenog zarad poljubaca sultanove sestre ('Na prijestolju sjedi sultan'), neprebolnoj tuzi za Đuzelkom ('Kradem ti se u večeri') ili tragičnoj sudbini lijepe Fatme, jedinice u majke ('Žute dunje') i crnooke Magbule ('Šimšir list'), Jusic je trubadur, usamljeni rapsod što sa psom i tamburom krstari svijetom, pripovijedajući narodu "uvijek željnom tužnih sudbina". 'Amanet' slušaoca zapljuskuje nesvakidašnjim, a zaboravljenim slikama - srebrni ibrici, karanfili pod jastukom, šimširi pod pendžerom, minderi i ćilimi, tanani šadrvani, mirisni behari, bazerdžani sa terezijama... Mada najznačajniji segment, sugestivni glas odličnog baladera, uz znalački odabir repertoara, nije i presudan za kvalitet ovog albuma. Kao u malo kojem ostvarenju do sada, aranžiranje narodnih kompozicija na 'Amanetu' zaista zaslužuje sav respekt. Ovdje je u mozaik bosanskog naslijeda znalački transponovana mahom francuska sanšona, i to laganim pocrtavanjem pasaža na akordeonu, ili pak, odličnim solažama na akustičnoj gitari na način Đanga Rajnharda i "gitanesa" sa Jelisejskih polja. Pored ovih zahvata, aranžer Elvis Stanić, nekada važan zamajac u mašineriji Đorđa Balaševica, odlučio se i na uvođenje violine kao, uslovno rečeno, tradicionalnog sevdah instrumenta koji "nosi" atmosferu i popijavanja članova čuvenog ženskog vokalnog sastava Ladarice u refrenima gdje je to bilo neophodno ('U Stambolu na Bosforu'). Iako je album nedjeljiva, cjelovita posveta Mostaru, Travniku, Sarajevu i ostalim čaršijama srednjevjekovne Bosne i Hercegovine, postavkom, raskošnošću i neočekivanim rješenjem iz njega se izdvaja Ibricina verzija legendarne pjesme drevnog persijskog knjizevnika Omara Hajama 'Kraj tanana sadrvana'. Ovo se djelo (poznato još i pod imenom 'Azra') vezuje i za Hajnea, Šantića i Safvet bega Bašalića, a u ovdasnjoj pop-rok muzici njime su se okoristili Crvena jabuka ('Sa tvojih usana') i Branimir Džoni Štulić ('Azra'). Na albumu 'Amanet' dirljiva pripovijest o robu El Muhamedu "iz plemena starih Azra, što za ljubav glavu gube i umiru kada ljube" fino je protkana brazilskim bossa nova ritmom i, začuđujuće, izgleda kao da je upravo izvađena iz kakve prašnjave fioke Antonija Karlosa Žobima i ostalih majstora zvuka te provenijencije. Ovakvim potezom željelo se, dakako, postići prenošenje poruke o univerzalnosti muzike kao prvorođene umjetnosti, odnosno univerzalnosti sevdalinke kao jednog od ovdašnjih reprezenata tzv. world musica.
Publikovanjem 'Amaneta', Ibrica Jusić je u nisku ugradio svoj najsjajniji dragulj. I nije slučajno, baš sada, i baš uz ove pjesme. Aleksa Šantić je, naime, svoju 'Eminu' napisao u jesen 1903., tačno prije sto godina - dubrovački gospar se prvi toga sjetio. I na svoj način odao dužno poštovanje.
Željko Milović
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
