|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
JANE'S ADDICTION: 'STRAYS'
(Capitol/Dallas: 2003.) 
Solo album Perryja Farrella 'Song Yet To be Sung' bio je totalno bezveze, osim dvije odlične pjesme od kojih je jedna pak rođendanska čestitka pa sad baš više nema smisla. Solo Dave Navarro djelovao je grozno ljigavo i nisam uspio smiriti želudac da bih ga izučio, ali ono što sam čuo nije djelovalo dobro. I jedno i drugo međutim ima nekog smisla jer su i Farrell i Navaro iskreno rekli ono što žele i radili muziku koju su htjeli - prvi je bio u milenijskoj groznici i vratio se pričama o apokaliptičnim trubama iz Biblije, a drugi je htio biti rock sex bomba. U to su se oni jednostavno razvili; možda je glupo, ali je iskreno i s tim se samo možeš identificirati ili ne. Ponovna okupljanja bendova zato tako često tako loše zvuče - jer nema kontinuiteta. Ti se ljudi u jednom trenutku raziđu jer drugačije razmišljaju i svako nastavi po svome. Kako vrijeme prolazi samo su se udaljili još više i kad se ponovno okupe oni su još udaljeniji ljudi koji ne mogu više naći zajednički jezik, osim starog koji ih je prije okupljao (i rastavio!). I zato sve novo što takvi bendovi rade zvuči najčešće kao stvari otprije, uz neke produkcijske razlike. Tako je i s novim Jane's Addiction.
U doba prije petnaestak godina Jane's Addiction su bili cijenjeni kao indie-rock bend, poseban i zanimljiv, čak i prilično čudan. Sada su hard-rockeri s albumom koji ne znači ništa i neće nigdje nikom ništa promijeniti. Ono što je bend u međuvremenu promijenio je zvuk (osim basiste Erica Averyja zamijenjenog Chrisom Chaneyem. Za razliku od onog svog bivšeg rastrojenog, pijanog i polukaotičnog zvuka, Jane's Addiction sad zvuče bombastično i moćno, zvučnik je prepun njihove gitare, a Farrell punog grla pjeva kao da je vladar svijeta. Da, nikako kao onaj bend prepun poludovršenih dijelova i lagano improvizirane glazbe. Ali, dobrih se rifova i na 'Strays' naravno nađe - kao u otvarajućoj 'True Nature', ili u za reklamu stvorenoj 'Just Because' koja bi snagom mogla napinjati jedra međuplanetarnog broda. Čudno kod ovih i većine ostalih pjesama s albuma je to što zvuče bombastično, skoro metalski, što Jane's Addiction stoji kao Michaelu Mooreu tunika. Iznimka je 'Price I Pay' koja je manje organizirana i pravilna, sa solažama i raspojasanim vokalima bliska pojmu spontanog rocka u kojem se eksperimentira. 'The Riches' isto zvuči kao pjesma benda koji se razlikuje od tona ostalih. Ali previše je tektonskog rocka na kojem JA mogu zahvaliti producentu Bobu Ezrinu. 'Superhero' je točno takav stadionski rock, jako nalik onom iz dvorišta jednih drugih ikona osamdesetih koje su preživjele i postale oličenje neukusa i bezumlja - U2. Kroz cijeli se album izmjenjuju te arogantne s nesigurnim stvarima i nema druge nego ih podijeliti i slušati 'Strays' kao dva EP-a - macho-rock i ganjo-rock.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
