|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
RAZNI IZVOĐAČI: 'KILL BILL VOL. 1 - OST'
(A Band Apart/Warner/Dancing Bear; 2003.) 
Imate dvije vrste soundtracka - prva su glazbe iz mjuzikla gdje je ona najvažniji dio filma, ono, temelj, i film je samo njeno sredstvo. Druga su vrsta oni soundtrackovi koji se pokažu poznatijima, zanimljivijima i originalnijima od filma, a ponekad sumnjam i da je poneki film snimljen kako bi reklamirao filma, a ne obrnuto (sad mi na pamet padaju 'Spawn' i 'Judgment Night'). Treća su kategorija soundtrackovi filmova Quentina Tarantino. Uzbudljivi, posebni i iznenađujući, kao i njegovi filmovi, ti soundtrackovi složeni su od najnevjerojatnijih pjesama, iz žanrova eonima udaljenih jedan od drugog, od nespojivoga ukombinirani u savršeno elegantno putovanje kroz cool. 'Kill Bill Vol. 1' je takav cool. Cooler od coola. Toliko cool da ga se mora slušati s užitkom, a pričati o njemu samo uz podsmjehivanje. Soundtrack 'Pulp Fiction' oživio je surf-rock u vrijeme kad je surf bio samo glazba za pozadinu TV-emisija i od jednog albuma za film napravio stup party glazbe, odavno neovisan o filmu. 'Kill Bill 1' je na dobrom putu da napravi isto to. Ovaj se soundtrack proširio od surfa i u istih 47 minuta spojio sve i svašta - pop-šlagere iz šezdesetih, Morricone-nalik filmske note, rockabilly, šaolinski hip-hop, funk, špijunsku mjuzu, swing, latino-disco-rock, surf (naravno, ipak je ovdje riječ o čuvenoj Bradi), i još štošta što se ne da tako olako kategorizirati. Prva na albumu je najtužnija bezvremenska pjesma na svijetu, 'Bang Bang (My Baby Shot Me Down' Nancy Sinatre, melankolija dostojna Stereolab i St. Etienne, s nebeskom produkcijom i suludim početnim stihom «I was five and he was six/We rode on horses made of sticks...». To je jedna od onih pjesama koje ne mogu ostarjeti. Luis Bacalov u 'The Grand Duel - (Parte Prima)' usnom harmonikom i armijom gudača te Zaphir svojom frulicom u 'The Lonely Shephard' zajahali su divljeg vranca i približili se Enniu Morriconeu više od konjskih guzica iz svih onih špoageti westerna. RZA je složio nevjerojatnu rimu - «I wanna dedicate this song to Oren Ishii/Half Chinese, half Japaneseee» u najmodernije i najmračnije dvije minute s albuma. Najveće iznenađenje je definitivno 'Don't Let Me Be Misunderstood'. Ovu jadnu pjesmu The Animals prerađivali su razni luzeri i svakim je putem zvučala sve uništenijie i uništenije. Santa Esmeralda su je razvukli na devet minuta latino-disca i napravili klupski dinamit, apsolutni groove-cool, toliko banalan da je genijalan. Druga najnevjerojatnija je 'The Flower Of Carnage' Meiko Kaji, nešto što mogu opisati samo kao Tereza Kesovija susreće Krunoslava Kiću Slabinca đepaniz stajl. Taj ultra-šlager prolazi valjda zato što je na japanskom, ili možda zato što je toliko demodiran; odlična ljiga!
Ovo je album na kojem ništa nije neprimjeremo, osim, naravno, loše glazbe. A toga ovdje nema. Samo odavno preslušana glazba u totalno novom kontekstu u kojem zvuči kao nešto drugačije i bolje od svega. Tarantinov album.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
