|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
THE BLACK KEYS: 'THICKFREAKNESS'
(Fat Possum/Epitaph/Dancing Bear; 2003.) 
Do kuda će ovo ići? Ovo recikliranje stare muzike i pakiranje u drugačijem omotu s istim sadržajem, ovo auto-ironično prihvaćanje očite antiinovativnosti, a sve u svrhu održavanja rock scene na životu, bez obzira na to kakva scena bila. Najpesimističniji odgovor bio bi - unedogled. Postoje stotine i stotine rock bendova iz šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih koji su bili na svoj način posebni, dovoljno su bili prisutni da nešto nalik njima izazove osjećaj ugode, ali opet su lagano na rubu zaborava pa njihovo kopiranje ne stvara toliko vidljive falsifikate. Logika može ići i u devedesete i njihovo krivotvorenje, mada još nije vrijeme za to; tu se čujemo za nekih desetak godina (zamislite samo nirvana, guns'n'roses i metallica bendove u 2013., hi-hi-hi-hi!!!). Ključno je pitanje zašto bi netko slušao nešto što zvuči kao pojednostavljeni Jimi Hendrix (ili pojednostavljeni Black Sabbath ili Rolling Stones ili Beatles ili Velvet Underground itd.; posebno se pribojavam oživljavanja Doors, uh, samo da nekom ne padne na pamet!). Ako želiš slušati nešto kao Hendrixa, onda valjda slušaš Hendrixa, jel' tako? Ako si se naslušao Hendrixa, zašto bi išao slušati lošiju, ili čak i jednako dobru kopiju, kad je ona ipak rezultat nečije bezidejnosti, a ne želiš valjda slušati kako netko krade nekoga? Moja teza je da su tu umnogome krivi izdavači. Pretpostavka je da u izdavačkim kućama rade ili barem donose odluke ljudi između 30 i 40 godina kojima je istupljena oštrica za probiranje nove glazbe koja govori jezikom njima prilično nerazumljivim ili ga uopće ni ne žele razumjeti. S druge strane, kad im dođe netko sa starom idejom oni to strašno dobro poznaju, znaju koji je smisao toga, jasno im je kako da je predstave, reklamiraju, opisuju, znaju kako je uobličiti u cjelokupni proizvod. Zato izlaze retro bendovi.
The Black Keys naprimjer uopće nisu loš bend. Dan Auerbach i Patrick Carnes dobro sviraju, pjesme s drugog njihovog albuma 'Thickfreakness' su im skroz u redu blues s dodatkom Hendrixa, čak je i zvuk simpatično arhaičan i u nekim prilikama baš mi dobro sjednu. I sve bi bilo u redu da su oni jedan mali bend koji sebi za dušu svira ono što su voljeli kao djeca, ali Black Keys su valjda mejsec dana bili najbitniji bend na svijetu s člancima objavljivanim posvuda, zbog čega su patili silni novi, originalni, i (nisam baš računao da ću ovo ikada reći) neshvaćeni bendovi. Kad ih se jednom shvati, možda se dogodi kakav retro za nekih, šta, 20 godina?
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
