|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
NORAH JONES: ‘FEELS LIKE HOME’
(EMI/Dallas; 2004.) 
Samo sam jedanput slučajno završio na jazz odjelu amsterdamske Openbare Bibliotheek. To je bilo prije godinu i nešto kada sam otišao tamo posuditi novi album Norah Jones ‘Come Away With Me’. Tražio sam, ma sve sam pretražio u pop odjelu, a Jonesove nigdje. Rekoh sebi pa gdje je ova mala? I pitam, jer ko pita ne skita, a lik na pultu me uputi u beskonačno veliku jazz komoru, a Norah Jones tamo i u običnom i u special edition izdanju. I stavim CD u svoj diskman, sjedam na biciklo, plovim Amsterdamom i uživam, i samo uživam… znate ono kada se naježite jer je prokleto dobro i prepuno srca i duše. Takva je Norah Jones, ali i Lee Alexander koji je ključna kost ovog savršenog organizma bez ikakve genetske, odnosno da se ne udaljavam - komercijalne mutacije. ‘Sunrise’ otvara njen novi, drugi studijski album nazvan ‘Feels Like Home’. ‘Sunrise’ je jednostavna pjesma, dubokih američkih korijena, a imam osjećaj kao da je spontano napravljena na nekom jam sessionu. Norah je temeljito i u jednom dahu otpjevala autorsku ‘What I Am To You’, ostavljajući iza sebe samo feeling nježnosti i ljubavi… mnogo ljubavi. Putanja prema epicentru svih pozitivnih emocija koje se nabrojati mogu nastavlja se u kompoziciji ‘Those Sweet Words’, dok je ‘Carnival Town’ perfektna uspavanka poslije napornog i stresom nabijenog dana. Malo razigranije raspoloženje osjeća se na ‘In The Morning’, a ne mogu da ne povučem paralelu sa sličnom interpretacijom Sheryl Crow koja se ovdje osjeća. ‘Be Here To Love Me’ je manje upečatljiva, dok country skladba ‘Creepin’ In’ podržava isti taj osjećaj. Skladateljska kombinacija Alexander/Jones izgleda da funkcionira odlično (‘Tose’), a ‘Humble Me’ podsjeća me kako mi je američka glazba još uvijek veliki izazov za slušanje. Pjesma ‘Above Ground’ je moj drugi favorit poslije ‘Sunrise’. ‘The Long Way Home’ je kompozicija kontroverznog i uvijek zanimljivog Tom Waitsa, a iskoristiti pjesme, odnosno probuditi stare velikane pitanje je respekta, a ne popunjavanja prostora na albumu. ‘The Prettiest Thing’ moj je treći favorit. Završna skladba na albumu je prerada ‘Don’t Miss You At All’ Dukea Ellingtona, odnosno njegove ‘Melancholia’. Perfektna pjesma za soundtrack holiwoodske ljubavne priče.
Norah Jones i njen prateći bend nisu kompromitirali svoj autorski izraz, a pritisaka iz glazbene industrije je bilo i previše. Ostali su dosljedni glazbi koju vole i osjećaju. A to što publika kupuje njihove albume samo je usputna pozitivna okolnost i šansa sve to odsvirati na par kontinenata.
Marko Cacanoski
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
