|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
RIBLJA ČORBA: ’OVDE’
(Hi-Fi Centar; 2004.) 
U recenziji koju sam radio za posljednji Borin album ’Pišanje uz vetar’, definitivno sam u vrlo negativnom kontekstu opisao ponuđeni proizvod. Reakcije su bile različite, od vrlo temperamentnih, do reakcija koje se slažu sa mojom konstatacijom da je Riblja Čorba ostala u vremenu u kome je dominantno vladala ex-yu rock scenom. I nažalost, ništa više od toga. Preslušavajući ’Pišanje uz vetar’ godinu i pol kasnije, ne bih puno toga mijenjao u mom stavu, no ne bih bio ni toliko arogantan i bezobrazan prema bendu kakav je Riblja Čorba i autoru kakav je Bora. U ovom tekstu osvrnuću se na glazbu sa albuma, no i na Borinu prošlost koja je u očima naše javnosti kompatibilna sa posljednjim Thompsonovim glupostima. Novi album ’Ovde’ vraća Riblju Ćorbu na sam vrh srbijanske rock scene iako su mnogi (uključujući i mene) bili sumnjičavi da će bend ponovo nešto novo i veliko napraviti. Mislim da se ovo izdanje može uvrstiti među pet najboljih koje je Riblja Čorba ikada snimila u svojoj skoro dvadeset i pet godina dugoj karijeri. Ako prihvatimo tezu da je većina pjesama na albumima poput ‘Zbogom Srbijo’ (1993.), ‘Ostalo je ćutanje’ (1996.), samostalni ‘Njihovi dani’ (1996.), ‘Nojeva barka’ (1999.) i ‘Pišanje uz vetar’ (2001.) poljuljala legendarni status benda, danas se otvoreno može reći da je ‘Ovde’ čista suprotnost. Bora tvrdi da album nema nepotrebnih pjesama, no mislim da je ‘Mobilni’ najslabija na albumu iako pulsira nevjerovatno autentičnim i zdravim humorom (“Titovi smo bili mali pioniri/A njoj još od tada iz očiju viri”). Veselo-ironična kompozicija ‘Govnovalj’ veliki je doprinos bogatstvu srpskog jezika, te malo poetsko remek djelo. Tragovi ljubavi na albumu otkriveni su u ‘Poslednja pesma o tebi’ gdje Bora pjeva fantastičnim i na trenutke vrlo osvježenim glasom. Prosječna ‘Plajvaz’ je pjesma o samoći sa tragičnim završetkom, dok na naslovnoj ‘Ovde’ bend demonstrira punu snagu i predanost poslu. Malo manje zanimljivi dijelovi albuma su pjesme ‘Ko o čemu’ i ‘Ja sam rođen namrgođen’ dok su ‘100 godina samoće’, ‘Mrtvo more’ i ‘Novi svetski poredak’ najfiniji radovi Bore, Miše Aleksića i Vidoja Božinovića u zadnjoj dekadi. To su velike pjesme, ekstrakti najboljeg i do sad urađenog. Malo me baca u sevdah produkcija cijele ploče. Tu se moglo više napraviti. I one dvije pjesme na posebnom poklon CD-u - ‘Zašto uvek kurcu sviram’ i ‘Pičkin dim’ - pitam se da li je to uopće bilo potrebno? Slična stvar se dogodila na albumu ‘Labudova pesma’ (1992.) gdje je ‘Jebi ga’ pomalo usrala cjelokupni dojam tog inače najboljeg i najiskrenijeg Ćorbinog albuma. No, album ‘Ovde’ je cjelina vrijedna pažnje i nekoliko preslušavanja, potrebnog da bi se otkrila sva kvaliteta najvećeg srbijanskog živućeg benda i autora. Na kraju, pitanje je hoće li Riblja Čorba svirati u Hrvatskoj uskoro. Njegove izjave tijekom katastrofalnog petogodišnjeg rata u našoj zemlji nimalo nisu bile normalne, za nas no i za svako razumno ljudsko biće. U očima građana Hrvatske taj je glazbenik olicetvorenje čovjeka koji je imao ili ima puno toga protiv naše države. To nimalo nije pozitivan atribut ili razlog doći i održati koncert. Činjenice su da on ima publiku u našoj zemlji, je li to dovoljno? Ne znam, teško je reći i ocijeniti pravednost odobravanja ili protivljenja tome. Thompsona ne želim i ne mogu uspoređivati sa Borom iz jednostavnog razloga što je Bora veliki glazbenik, pjesnik i karizma koja je izgrađena još od sredine sedamdesetih kome nacionalizam nije bio komercijani trik osvajanja publike (i bogaćenja). No, sa druge strane, te su često nepromišljene izjave nedopustive za javnu osobu poput Bore. One se zaboraviti ne mogu, jer direktno se tiču nečega što će niz generacija nositi gorak ukus prošlosti koju svi želimo ostaviti daleko iza sebe. Problem je u tome što to nije jednostavno, a paradoks je u tome što svi govore da su spremni pružiti ruku pomirenja jedni drugima. Izgleda da su likovi poput Bajage, Balaševića ili Miroslava Ilića trezveno razmišljali o svemu, pa zato danas nasmijani i dobrodošli beru plodove hrvatskog glazbenog tržišta, a Bora je ostao zaglavljen u moždanim stanicama Hrvata kao bad guy. Jebi ga Borivoje, Ameri još uvijek rade na vremenskoj mašini... i ne vjerujem da će brzo biti u funkciji. Prije ćemo se naseliti na Mars i uništiti ga kao Zemlju nego biti u stanju mijenjati same sebe.
No, slušajući ovaj album koji se na kraju krajeva bavi socijalnim i ljubavim temama, siguran sam da i on polako mijenja format i sadržaj svojih izjava, jer je i sam nepovratno potonuo duboko u Mrtvo more društva u kojem živi, ponosno i glupo, sa tri prsta u zraku.
Marko Cacanoski
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
