![]() |
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
DUBIOZA KOLEKTIV: ‘DUBIOZA KOLEKTIV’
(Gramofon; 2004.)
Pominjanje bosanske muzike i nehotice povlači asocijacije u četiri pravca - prvi je, dakako, “pastirski rock” Bijelog dugmeta, drugi pripada neodoljivim “new primitiws” vibracijama iz sredine osamdesetih, treći srceparajućim tugaljivkama Hari Mata Harija, Jabuke, Merlina i njihovih ispisnika, a četvrti tragično mutiranom densu čije su perjanice Selma Bajrami, Emina Jahović i, naravno, ‘In the Disco’ Deen. Novi BiH sastav Dubioza Kolektiv nije, na sopstvenu sreću, na tragu niti jedne od pomenutih ruta, čak nikome ne bi palo na pamet, sudeći po muzici koju izvode, da potiču sa brdovitog Balkana. Bend socijalističko-samoupravljačkog imena Dubioza Kolektiv je nastao unijom dvije grupe iz dijametralno suprotnih sfera muzičkog interesovanja. Brano Jakubović i Vedran Mujagić, bivši članovi sarajevskih Ornamenata, koji su njegovali ambijentalnu muziku, fuzionisali su se sa zeničkim street rap improvisation bendom Gluho Doba Against Def Age i nastao je prilično razbarušeni Kolektiv, čije se umjetničke sfere bitisanja ograničavaju u domenu unije reggaea, hip-hopa, new agea, ethna, duba... Potomci “čeličnog grada” Adisa i Adis Zvekić, Almir Hasanbegović i Alan Hajduk prethodno su, po završetku rata u Bosni, učestvovali na velikom broju evropskih glazbenih festivala, te tamo sticali neophodno iskustvo. Već na samom početku albuma, slušaocu postaje jasno da je ovo projekat kojim se pokušava pobjeći od uvriježenih estradnih sterotipa koji krase sve ovdašnje zemlje u tranziciji. Nema podilaženja narodnim masama, nema robovanja prodajnoj psihologiji - sve su pjesme otpjevane na engleskom, prilično hermetične i sa tekstovima koji se nikako ne uklapaju u on air-listu državnih radio stanica. CD je zamišljen kao album-budilnik, sa eksplicitno socijalnim, čak proleterskim (ali ne i političkim stihovima), uz naglašeni slogan "Fighting With The Wisdom, for Bosnian Kingdom" i dozu ironije i samoironije čija je žaoka okrenuta vladajućoj oligarhiji matične zemlje. Naravno da album nije nešto novo, ni revolucionarno, na svjetskom nivou - ima tu i Rage Against the Machine i Public Enemy i Trickyja i Asian Dub Foundation - ali to ne umanjuje (ako ne muzičku, ono barem) sociološku dimenziju ovog nosača zvuka, čak naprotiv. Muzički gledano, CD se može sasvim lako podijeliti u dvije isprepletane cjeline, koje dobro korespondiraju. Prvu predstavljaju kompozicije čija je potka bazični reggae, sa hip-hop ispjevavanjem poruka, a drugu modernije producirani brojevi što balansiraju na granici new agea. Za prvi singl izabrana je numera ‘Bring the System Down’, koja izgleda kao da se momci iz Public Enemy namah našli u predgrađu Kingstona i započeli ustanak usklikom ustanak “put the government up, put the government down, power to all those who would need no crown”. Posebnu zanimljivost predstavljaju uvodne numere ‘Bosnian Rastafaria’ i ‘Be Highirly’ (originalna igra riječi - “Be highirly man, not sikirly man”), te ‘Receive’, u kojima su rap i reggae protkani “sevdah” trilerima, odnosno pasažima na harmonici i izvornim žičanim instrumentima. U drugoj grupi kompozicija, modernije produciranih, dominira “džibrilski” glas Adise Zvekić, koji se poput hipnotičke mantre provlači iz pjesme u pjesmu, katkad (možda i nepotrebno) prekidan vokalnim hip-hop solažama. Teško je izdvojiti bilo koju od modern soul kompozicija sa Zvekićevom kao centralnim likom, ali je najupečatljivija ‘One Blink’, najslušljiviji muzički komad na albumu, psihodelični trip-hop, plesna numera puna optimizma, ali i neočekivane (ali izuzetno efektne) solaže na akustičnoj gitari. Ovo je svakako radijski favorit za mainstream i AOR stanice. Odlična je i underground-etno kombinacija na pjesmi ‘Prisoner’, zatim ‘The Right Moments’ sterotip dub muzike i atmosfere toplih mora suncem okupane Jamajke, te odjavna ‘Endless’, sa prenaglašenom repetitivnom ritam linijom, postavljenom tako da prigušuje glas. Baštinicima Velike Jugoslavije će biti najzanimljivija ‘Cannot Forgive’, u čijem se uvodu čuje glas sa Dnevnika koji govori o raspadu zemlje, naracija se nastavlja slow dubom sa sugestivnim ženskim vokalom, da bi se sve razvilo (kao i u slučaju zemlje, je li?) u rušilačku hard-core agresiju na način grupe Public Enemy.
Jedina zamjerka ovom nosaču zvuka mogla bi se uputiti muškom hip-hop izvikivanju engleskog teksta, ali sa naglašenim bosanskim naglaskom, što katkad zvuči smiješno i odvlači pažnju od poruke. No, naspram “engleske” vokalizacije Eddie Granta, Erosa Ramazzotija i Džoni Štulića, momci iz Dubioza Kolektiva zvuče kao profesori sa Oksforda.
Željko Milović
|
|
||||||||
| |
|
|
|
|