|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
NEVERNE BEBE: ‘DVOJE - THE BEST OF’
(BK Sound; 2004.) 
Suočen sa frontalnim sučeljavanjem imidža “najboljeg tezgaroškog benda” i tendencije da svom viđenju rok muzike daju po svaku cijenu artistički naboj, a što im je svojevremeno donijelo status “najbolje kopije Ekaterine Velike’ (primijetićete, u oba slučaja pridjev u superlativu), ujedno uslovljen činjenicom da su dva lead vokala - Gorica Ponjavić i Aleksandar Tasić - napustila bend, lider Nevernih beba Milan Đurđević odlučio je da drastično promijeni zvuk koji je bio zaštitni znak ovog beogradskog benda punih 11 godina. I ranije se ovaj odlični klavijaturista sa zavidnom estradnom kilometražom (svirao u valjevskom bendu Nova zemlja u vrijeme njihove pobjede na Zaječarskoj gitarijadi, a bio je i u grupama Smak i Frenky) susretao sa problemom osipanja kadrova u matičnom bendu, obzirom da su N’bebe već jednom promijenile pjevača i gitaristu, sredinom devedesetih. Tada je situacija premoštena primanjem novih članova na prazna mjesta, a i ovoga je puta Đurđević postupio na isti način - Jana Šušteršič i Jelena Pudar su postali nosioci zahtjevnih vokalnih dionica, a za bubnjevima je Dušan Ivanišević, lice iz jazz svijeta. Za novi početak treba vremena, a praksa pokazuje da je, na muzičkom planu, prazan prostor najbolje popuniti albumom uživo ili kompilacionim “the best of” izdanjem. N’bebe su se odlučile za drugu varijantu, primijenivši pritom radikalniji metod - snimili su svoje najbolje izvjedbe iznova, sa znatno promijenjenim aranžmanom, prilagođenim aktuelnom momentu grupe. Ali, u tom mozaiku nijesu sve kockice došle na svoje mjesto. Da se razumijemo, ovoj se grupi ne može osporiti do tančina kalibrirana zvučna slika, niti to da je svako od članova benda ponaosob majstor zanata na svom instrumentu (ovdje se, kao u već pominjanom Smaku, i glas tretira kao instrument), no, čini se da se osnovna ideja izgubila u prevelikoj želji da se ionako dobre numere prepakuju u “viši stepen umjetničkog”. U ovom slučaju ambicioznost i Đurđevićev ego-trip nijesu iznjedrili dovoljno kvalitetan projekat, obzirom da je urušena melodijska linija - linija čujnosti i uživanja u zvuku, ako hoćete. Pjesme su preoblikovane za dva ženska vokala, uz više nego obilato učešće Đurđevićevog klavira i Ranđine gitare, a došlo je i do značajnih promjena u ritmu, što je, na žalost, uslovilo da su se stvari obespredmetile. Postale su anemične, bezvoljne, ponegdje sa karikarinim i usiljenim vokalima, bez energije koja je prosto bujala sa originalnih verzija. Ovo se naročito odnosi na numere u kojima je, donedavno, vodeći bio muški vokal, a prebacivanjem priče iz muškog u ženski rod, stihovi i slike koje oni ponukavaju postaju besmisleni. Pravi primjer je sugestivna 'Tužna pesma', u kojoj se ritmičan refren «A kišna jutra opet počinju...» razvodnjava sporim tempom, i u kojoj ženski vokal mazno zaključuje: «kurva sudbina». Kad ste čuli žensku osobu da nježnim glasom šapuće ultimativni muški patos: «kurva sudbina»? Nikada, naravno. A što tek reći za 'Daire' - zar je za ženski vokal ta pjesma? Naspram nevjerovatnog Borisa Anđelkovića koji je sa Smakom hvatao nebeske visine i lomio sve pred sobom, popijevajući: «Ako umrem sada...», cvrkutanje jedne od dvaju pjevačica izgleda isto kao i ženski fudbal u poređenju sa muškim. Ovom su tehnikom ruinirani i takvi biseri kao što su 'Ljubav' i 'Kako da kažem da je gotovo', hitovi sa prošlog albuma, nastali kao kopija stvaralaštva Ekaterine velike iz doba albuma 'S vetrom u lice', a naročito 'Dvoje”, najveći hit N’beba. Zanimljivo je i koliko je zvučna slika N'beba danas gotovo identična sa onom koju je kreirao legendarni Mladenovićev sastav, u vrijeme kad je dio lead vokala na sebe preuzimala Tanja Jovićević, tada pridruženi član grupe. Naravno da na ovoj kompilaciji ima i izvanrednih momenata, to nije pod znakom pitanja - odlična verzija numere 'Velik je Bog', te dvije pridodate nove kompozicije, raskošna 'Kaži gde smo', sa 'A Winter Shade of Pale' uvodom na klavijaturama, i postmoderički crossover stilova 'Na putu za nju', sa Đurđevićem kao solo vokalom. Vrijedna pomene je i kopča sa makedonskim izvornikom 'Zajdi, zajdi' kao introm u 'Daire', no, nadam se da je kolač idolopoklonstva apropo kragujevačke grupe ovim pojeden, te da Đurđević ubuduće neće posezati za repertoarom dotičnih.
Na kraju, ostaje ipak žaljenje za originalnom «the best of» kompilacijom, koja bi, uz znalački odabir predstavljala pravi reprezent stvaralaštva izvanrednog sastava u protekloj deceniji. Ostaje i čuđenje zašto na 'The best of' nijesu uvršteni monumentalni instrumentalni brojevi poput etno intonirane 'Serbian song', no, stvar je finalizovana i tu nema puno pomoći. Poštovaoci sounda Nevernih beba, u koje i sam spadam, ovoga su puta ostali «ni tamo, ni vamo».
Željko Milović
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
