|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
ALEKSANDAR RADUNOVIĆ POPAJ: 'FINAL COUNTDOWN'
(Kraljevsko pozorište Zetski dom; Cetinje, 2004.) 
Iako je muzika neraskidivi dio pozorišnih formi još od nastanka teatra naovamo, malo je kompozicija korištenih u njima zaživjelo i van «dasaka koje život znače» (ovdje, naravno ne mislim o mjuziklima). Katkad pozorišna predstava iznjedri i kakav lako pamtljivi song, kako je bilo u slučaju 'Oksimorona', 'Budibogsnama', 'Tamna je noć' ili 'Plave ptice', ali se mnogo češće muzika koristi u vidu zvučnih kulisa, te kao takva proživi svoj život za sat i nešto više, koliko čarolija traje. Mahom to i jeste osnovna i jedina funkcija pozorišne muzike - pocrtavati radnju ili kratkim brejkom odvojiti činove, međučinove ili sekvence - no, nerijetko posjetilac ostane fasciniran kakvoćom muzičkih izraza, među kojima se katkad kriju i pravi kompozitorski dragulji. Osim u slučaju Rambo Amadeusa i predstave 'Lažni car Šćepan Mali', u nas se nije pridavalo puno pažnje publikovanju nosača zvukova sa muzikom iz teatra. I upravo zbog toga je vrijedna pohvala namjera cetinjskog Kraljevskog pozorišta Zetski dom da štampa u tzv. limited edition CD sa muzikom iz kultne postavke 'Final Countdown'. Za «ozvučavanje» djela Saviane Stanescu bio je zadužen Aleksandar Radunović Popaj, širem auditorijumu poznat kao hidra čija je jedna glava okrenuta trupi The Books Of Knjige, a druga pop sastavu Perper. Ovim je albumom autor pokazao svoje posve novo lice, čija ekspresija krije maštovitog kompozitora, prije svega, ali i vještog aranžera i kompilatora. Popaj se slušateljstvu predstavio kao kompozitor, aranžer, te svirač klavijatura i gitara 15 instrumentalnih djela, mahom minijatura, od čega je 11 korišteno u predstavi, a četiri su skice nastale pri komponovanju. Takođe, ista osoba potpisuje i programming, nastao u kućnom studiju Velika plava vagina, a upravo je taj međuodnos sintetizovanih zvukova (odnosno noseće ritam linije) i žive svirke glavna determinanta ponuđenog materijala. Ambijentalna (dakako, može joj se prišiti i epitet «eksperimentralna») muzika je znalački cibrena, katkad hirurški precizna, a katkad raštimovana i haotična, namjerno odrađena na način koji neće donositi prijatne osjećaje konzumentu. Uostalom, zar bi za ovakvu predstavu pasovala kakva druga od ove ponuđene muzike, nategnute i depresivne do granica izdržljivosti? Cjelovito gledajući, radi se mahom o tzv. piano painting metodi ubacivanja klavirskih pasaža u hipnotičku repeticijsku matricu i variranja osnovne teme, uz ubacivanje efektnih detalja (naročito u kompoziciji 'Grad od snijega'). Džez provijava u odličnoj temi 'Cijela ta familija je vrlo korektna', a poseban pečat Popajevom projektu daju new orleans solaže na trubi Miloša Nikolića. Pažljivijim i probirljivijim slušaocima namijenjene su četiri stavke, sa dijametralno suprotnih strana muzičkog globusa, a koje predstavljaju kamene označitelje Popajevog baratanja melodijama. Prvu predstavljaju tri pjesme koje međusobno korespondiraju, te se faktički slivaju jedna u drugu, iako su na CD-u odvojeno naslovljene - 'Grad od snijega na kiši', 'Brkato dijete sa stričevima' i 'Glibavi vagon'. Radi se o, ako se tako može reći, «psihodeličnim francuskim šansonama» - na dobro poznatu osnovu nakalemljen je sintetizovani akordeon koji cijelim tokom pleše svoju zanosnu melodiju. Druga kota je pjesma 'Braco mi je reka', logički nastavak katastrofalno postavljene 'Still Got the Blues' sa albuma Buksovaca. Braco Božović, sve samo ne gitarista, i u ovoj kompoziciji pokazuje svoje viđenje prebiranja po instrumentu, a dugački momenti neslušljivih tonova efektno se prelamaju odličnim gitarskim hard-rok i «wes montgomery» solažama. Najsjajniji biser ovog nosača zvuka predstavljaju dvije kompozicije, od kojih je 'Lokvanj' minijatura jedva minut duga, ali zato kompletna i raskošna, kaligrafski izbrušena finim piano detaljima. Odjavni song nosi naziv 'Gredsstantz' i predstavlja rasplet ovog mračnog CD-a - faustovski postavljeni gudači donose smiraj na kraju, ali smiraj koji nikome ne donosi spokoj, ni mir. Čak i onaj ko nije gledao predstavu 'Final Countdown', može iz ove numere pretpostaviti zlokobnu atmosferu muško-ženskog četvorougla.
Valja reći da ovaj CD teško komunicira sa slušalačkom publikom van konteksta pozorišne predstave. To autoru, pretpostavljam, i nije bila namjera. A da li mu je, makar i podsvjesno, bila želja da pokaže i dokaže da je ozbiljan stvaralac i instrumentalista, te da makar na kratko pobjegne od žiga satiričnog veseljaka koji mu se kao čičak zakačio na putu od Cetinja do Tunisa... E, to je pravo pitanje.
Željko Milović
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
