|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
ADI LUKOVAC: ‘REMAKE’
(Gramofon; 2004.) 
Ne krijem da sam veliki zaljubljenik u ono što s pravom nazivaju etnom (dakle, ne u ovo što se kod nas potura pod tim imenom) ili kovanicom world music, naročito ako je muzička ostavština fino upakovana u moderne elektronske aranžmane. Pravi mejdani takvih dragulja su kompilacije tipa 'Buddha-Bar' (na žalost, u nas popularne skoro isključivo kao «disk na kome je original Željkovog 'Laneta'»), nosači zvuka koji pružaju odličan uvid u sazvučja širom svijeta, od centralne Afrike do Tibeta, od Kine do Jamajke, od Azerbejdžanaca do Baskijaca, od Aboridžina do Bretonaca... Te kompilacije pokazuju i dokazuju tezu da je muzika univerzalni jezik, svima lako shvatljiv, a emocija, ako je iskrena i ogoljena, na svim meridijanima isto funkcioniše. Otvorenošću. Na ovim je prostorima (zlo)upotreba izvornog zvuka u posljednjoj dekadi postala unosno zanimanje. Goran Bregović, «lopuža koju nisu uhvatili» je, dakako, najpriznatiji od ispisnika resavske škole prepisivača, svjetska zvijezda koja je uspjela ono što su trebali članovi grupe Leb i sol. On je «povukao nogu», a u kolo za kolovođom se uhvatili Neša Galija, Madam Piano, Bilja Krstić i još tušta i tma performera čiji je kvalitet daleko ispod kritične crte pominjanja u ovom tekstu. Jezičak na strani kvaliteta uveliko preteže na stranu makedonskih DD Synthesis i Anastasije (naravno i izvornika Lole V Stain i Mizara), zatim u Srbiji kod Sanje Ilića i njegove Balkanike, te Slobodana Trkulje, hrvatskog Legena, odnosno Krijesa, a u džez vodama kod Vlade Maričića, no, još ranije kod Lale Kovačeva iz vremena saradnje sa vokalnom trupom Paganke. U crnogorskoj muzici sve je ostalo u pokušaju, sa nekoliko etno kompozicija obrađenih u džez ili rok maniru (Glembajevi, Vlado Maraš, Piva Jazz...), ali ništa ozbiljnije, ništa komplesknije. Bosna je u protekloj deceniji dobila Adija Lukovca, raskošnog kompozitora, vrsnog tragača za zapretenim komadima etno nasljeđa, maestralnog zamješatalja tradicionalnog zvuka i elektronike. Ovaj Sarajlija sintetiše različite varijetete elektronske muzike i bosanskih sevdalinki, stvarajući tako osoben pravac kojeg zove post war sound. Sa matičnim bendom Orbamenti publikovao je dva izdanja - 'Pomjeranja’ i 'Fluid’, a nastupao je na velikom broju prestižnih evropskih festivala, dijeleći binu sa umjetnicima poput Trikija, Manu Čao i grupama Jon Spencer Blues Explosion i Fun-Da-Mental. Autor je primijenjene muzike za film i teatar, ali je širokim narodnim masama ipak najpoznatiji kao producent albuma ‘Sredinom’ Dina Merlina. CD sa muzikom iz ratnog filma ‘Remake’ Dina Mustafića nastavlja tankoćutnu istraživačku crtu ranijih Lukovčevih radova, ali u isto vrijeme donosi značajn otklon ka, uslovno rečeno, populizmu oličenom u muzičkoj slici koja pogoduje klubovima i zatvorenim prostorima. Na nosaču zvuka je samo šest kompozicija, uz jedan bonus, i svaka je za sebe malo remek-djelo, maštovito i kompleksno, vrhunski producirano (bolje zasigurno ne može), sa osnovnim motivom u vidu melanholične izvorne melodije, na koju je nadograđen savremeni iskaz. Trip-hop je osnova na koju Lukovac smješta suptilno aranžirani kolaž etno motiva i semplova, a spektar posrednih uticaja na ovo djelo počinje najefektnijim radovima Pink Floyd, pa preko Pet Metinija, do muzike iz Džarmuševog filma 'Ghost Dog - The Way Of Samurai’. Zanimljivo je da numere odlično korespondiraju sa slušaocima i van zadatih okvira, odnosno filmskog platna - mogu da žive same za sebe, a to je kvalitet više kad su soundtrackovi u pitanju. Centralna ličnost 'Remake’ svakako je legendarna interpretatorka bosanskih sevdalinki Emina Zečaj, čiji je vokal odlično utkan u pjesme 'Il je vedro il oblačno’ i 'Istihare’, ali ništa manji nije udio Maria Drmača (drugi vokal na 'Il je vedro il oblačno’), te Mehmeda Gribajčevića i Aziza Čeha, solistima na sazu i zurnama. U kompozicijama gdje nema vokala, atmosferu održavaju semplovi na violinama, gitarama i perkusijama, fuzionisani u elektro-sliku. Nije običaj da se kao bonus pridodaje numera koja je bolja od svih ponuđenih na CD-u, ali je ovdje upravo taj slučaj. 'Hazurila’ iz pozorišne predstave 'Tvrđava’ predstavlja nestvarno efektan preplet glasova Dunje Rihtman i Edine Zečaj, koje u hipnotičkoj repeticiji dovode slušaoca u riječima neopisivo stanje. Nevjerovatna postavka zvukova u nevjerovatnom muzičkom broju kojeg se ne bi postidio nijedan svjetski priznati muzičar.
Ako bi ocjenama stepenovali ovaj soundtrack, krajnji rezultat bi bio pet minus. Pet zbog kvaliteta, a minus zbog prekratkog trajanja CD-a. Da je još tri, četiri ovakve kompozicije uvrstio na album, Adiju Lukovcu ne bi ravnog bilo.
Željko Milović
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
