|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
BLUES EXPLOSION: 'DAMAGE'
(Mute/Dallas; 2004.) 
«The blues is number one!!!» vikao je davne 1994. Blues Explosion Man Jon Spencer na antologijskom albumu Orange, koji je u mnogočemu predvidio radove povremenih suradnika i prijatelja benda Becka i Mobyja odnosno njihove super uspješne albume 'Odelay' i 'Play' na kojima će svaki fan nekadašnjeg JSBX-a, a danas samo BX-a (mister Judah Bauer i «best drummer in the country» Rusell Simins konačno su nakon petnaest godina dobili ravnopravan status koji su otpočetka zaslužili jer bez njih eksplozija ne bi bila jednako razorna) zamijetiti JSBX tragove. Naravno JSBX nikad nisu bili popularni poput spomenute dvojce, ali Spenceru i njegovom nenadmašnom smislu za camp, ironiju i pretjerivanje to nikad nije ni smetalo. Za njega su Blues Explosion bili «the best blues band in the country» iako je kasnije u 'Talk About the Blues' urlikao «We do not play no blues, we play rock n roll», a ispod njegovih urlika se nalazila paklena smjesa hip-hop beatova i noisea. I to je ono što čini Blues Explosion - konstantno uskakanje samom sebi u usta, izrugivanje s žanrovskim granica i, naravno, njihovo konstantno pomicanje. Njihovo taljenje bluesa, punka, rocka, funka i hip-hopa u smjesu koja tvori jedinstveni Blues Explosion Flavor nije revolucionarno na način da mijenja glazbenu povijest nego da je toliko jednostavno i prirodno da usprkos tome funkcionira gotovo besprijekorno.Tako bilo sve do prošlog albuma 'Plastic Fang' na kojem su se okliznuli i doista počeli svirati ni po čemu poseban rock n roll. 'Damage' je zato trebala biti ultimativna BX ploča. Koncept s hrpom poznatih suradnika i nekoliko producenata bio je precrtan s jako dobrog 'Acme' koji je uistinu bio u duhu značenja te riječi - istodobni vrhunac i kriza benda. Međutim umjesto «majke svih Blues Explosion albuma» kako ga je Spencer nazvao prije objavljivanja, dobili smo tek polovični povratak u formu, a koncept s više producenata ovaj put je više odmogao nego pomogao. Počinje prilično obećavajuće, 'Damage' otvara album u klasičnom pompoznom stilu i usput se Spencer pita «Can u dig my band?» nakon čega slijedi sjajna digitalno obrađena Siminsova baraža na bubnjevima. 'Burn It Off' komad je klasičnog rocka na za ovaj bend netipično čist način, a 'Spoiled' je izvrsna dub-blues balada s gostujućim vokalima fenomenalne Martine Topley Bird, međutim 'Crunchy' predstavlja potpunu bezidejnost kakva je obilježila 'Plastic Fang', a pravo razočaranje tek slijedi s 'Hot Gossip' nečim što je na papiru trebala biti suradnja bez mane, ali i Blues Explosion i Chuck D iz Public Enemy se doimaju prilično nezainteresirano za to o čemu pričaju, a svaki put prije nego što uleti Chuckov dio pojavi se očita kopija Morellovih RATM riffova, a to im stvarno nije trebalo. Još jedan čudan dub-blues - 'Rattling' i sjajna suradnja s DJ Shadowom u 'Fed Up And Low Down' najbolje je što se događa do kraja albuma, a ostatak manje-više spada u BX prosjek.
Žao mi je što to moram reći, ali mislim da je vrijeme za penziju, jer Blues Explosion ipak nisu R.L Burnside pa da su s godinama sve bolji. Umor je neumoljiv čak i za one koji primaju naredbe od viših sila.
Karlo Rafaneli
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
