|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
JOHN FRUSCIANTE & JOSH KLINGHOFFER: 'A SPHERE IN THE HEART OF SILENCE'
(Record Collection/Dancing Bear; 2004.) 
Taj Frusciante je totalni genije. Odavno cijenim što čovjek radi i očito je da mu je gitara u noktu malog prsta, ali nikad mi to što je radio nije bilo baš jako drago i ništa mi nije sjelo sve do ove godine. Možda zato što je sve prijašnje radio u umjetnim uvjetima i tu se nije mogao izraziti do kraja, a možda smo se bili tražili. Izdanja iz prošle godine je snimio kako mu je došlo, bez odgađanja i planiranja, ravno iz duše na traku. 'A Sphere In The Heart Of Silence' nije se zadržao u Johnu duže od trenutka koliko mu je trebalo da nastane i zato ne može biti bolje nego što je. Ova svoju suradnju s producentom Joshom Klinghofferom, Frusciante naziva elektroničkim albumom što je za njega rokera možda i točno, ali generalno gledano to nije tako jer ta riječ ovaj album ne opisuje dovoljno široko. Zapravo, kad je već sam krenuo s žanroviziranjem, ovaj bi se album, ekskjuz maj frenč, moglo opisati kao eksperimentalni, minimalistični, ambijentalni, elektronički rock. Takvo nešto su uz puno pompe i malo uspjeha pokušali Radiohead s pred- i predpredzadnjim albumom, a nije im upalilo jer su postali neslušljivi i dosadni. Frusciante ovdje ne pokušava puno – poprilično duge stvari izgradio je pomoću gitare, syntha i puno manipuliranja na računalu. Prva, 'Sphere', ima tihi ritam, jednostavan prljavi sempl i malo soliranja gitarom, a u kategoriji pjesama koje opisuju stanje uma koje ne može van svojih granica ona zauzima prvo mjesto. Možda me je hipnotizirala jednostavnost, ali prije bih rekao da je ona samo jednostavna na najhipnotičniji mogući način. I onda, normalno, i najduža na albumu. Naredna 'The Afterglow' Johnov je ples oko vatre s malo svirke, a puno ponavljanja stiha „are you mad at me?“ nakon čega s 'Walls' padne na dno depresije, a uz šum vjetra i klavir na 'Communique' pokazuje šta bi trebali raditi ljudi koji na raspolaganju imaju svoj glas i crno-bijele tipke. S malo nota John je složio odu zimi i vjetru, a da nije ni naprezao glas. 'At Your Enemies' i 'Surrogate People' duboko su u osamdesetima, na granici eksperimentalista i Eurythmics, a završna 'My Life' najljepša je tužna uspavanka o mijenjanju životnih očekivanja.
U skorijoj povijesti nije bilo čovjeka iz benda tako ogromne popularnosti čiji je rad bio toliko slabo zapažen, a nečiji solo radovi davno nisu bili toliko uzbudljivi i s toliko više srca nego njegovog benda. Zvalo se to sfera usred tišine ili album toka svijesti bitnije je to što nam je netko dao komad sebe.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
