|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
KEANE: HOPES AND FEARS
(Universal/Aquarius; 2004.) 
Eh ti Britanci, nikad ne prestaju s izmišljanjem tople vode, a još od pojave Oasis se svakog tjedna stvara kult novog najvećeg benda na svijetu. Za većinu Britanskog tiska trenutno su to Keane, ili novi Coldplay kako im tepaju. Keane baš i nemaju neke veze s Coldplay, osim što su i jedni i drugi skloni melodramatici i pjesmama većim od života. Coldplay takva igra sasvim dobro ide, ali Keane na svom debitantskom albumu 'Hopes and Fears' zvuče kao frustrirani gažerski bend koji je gledao previše filmova Douglasa Sirka, pa se i sam poželio okušati u melodramskim vodama.
Važna stvar za Keane je da iako uglavnom zvuče kao tipični britanski gitarski pop s početka tisućljeća nemaju gitaru, a to obilno nadoknađuju upotrebom klavijatura i studijskih trikova. I tu leži njihov najveći problem, naime kad se makne sva studijska šminka i slojevi klavijatura ostaju krhke pop pjesmice koje se teško mogu nazvati zanimljivima, a kamoli upečatljivim. Udarni singl 'Somewhere Only We Know' ima određenu dozu himničnosti, ali je u cjelini previše zašećeren, kao uostalom i ostatak materijala. Tom dojmu se otimaju samo dvije posljednje pjesme na albumu, izvrsne 'Untitled I' i 'Bedshaped' koje pokazuju kako bi bend zapravo trebao zvučati, te predstavljaju tračak nade u bolju budućnost.
Karlo Rafaneli
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
