|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
SONIC YOUTH: 'SONIC NURSE'
(Geffen/Aquarius; 2004.) 
Dok stavljam novi album Sonic Youth u plejer pokušavam ih usporediti s nekim bendom, po karizmi, dugovječnosti i beskompromisnom stavu prema glazbi i industriji koja ju okružuje. Jedino The Melvins padaju na pamet. Oba benda bili su izravan i glavni utjecaj na Nirvanu, najveći bend prošlog desetljeća. Oba su na trenutak osjetili svjetla velike pozornice i nešto veće tiraže, te se nakon pokopa grungea i općenito alter rock glazbe, vratila u "normalu" i djelovanje po strani velikih događanja. Najvažnija razlika je da su Melvins sprašeni s major labela nakon svega par izdanja (sredinom 90-ih bili su na Atlanticu), dok Sonic Youth zbog nevjerojatnog kredibiliteta i da danas albume izdaju kroz ogroman Geffen, usprkos doista slabašnim tiražama proteklih par godina. Još jedna bitna razlika je i da od Melvinsa nikada ne znaš što možeš dobiti: nekada je to tišina, nekada buka, nekada pjesme, nekada puhanje i nabijanje u prazno. Sonic Youth pak uvijek zvuče kao Sonic Youth. Pa tako i na novom albumu, polu-fora polu-bedasto nazvanom 'Sonic Nurse'. Dugačke stvari, polu-improvizacija koja se pretvara na trenutke u savršeno mašinsko sviranje, te aranžmani i dalje izvan ovoga svijeta. Najveća novina svakako je povratak Kim Gordon pred mikrofon, tako da ona ponovo često zavija, na trenutke svježe i sjajno poput u uvodnoj 'Pattern Recognition', sa histeričnom lajnom "You're the one". U zadnjih par godina Sonic Youth su peterac, što se i lagano osjeti u njihovoj glazbi koja je sada ipak malo punija i za nijansu instrumentalno raznolikija. Najveća razlika u odnosu na zlatno razdoblje s prijelaza 80-ih na 90-e je svakako izostanak bilo čega što bi moglo uopće nalikovati na singl, jer u prošlosti su Sonic Youth itekako znali ispaliti hitčugu koja bi rasplesala alternativnu mladež u smrdljivom i zadimljenom klubu. Ovo je sada više nekako laid back mjuza, istina manje eksperimentalna od one s opaljenog 'Murray Street' albuma, ali i dalje dovoljno nezamjetna i opuštajuća da izbjegne ulazak u uho na prvo slušanje.
Ništa pretjerano novoga u Sonic Youth zajednici. Onaj tko voli cijeli njihov opus morao bi biti teška budaletina da kao loš ocjeni ovaj album, kao što bi bilo i opako čudno da se nekome baš ovaj Sonic Youth svidi, bez da ih je prije volio. Dobro, jako dobro.
Mario Grdošić
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
