|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
FLOETRY: 'FLO'OLOGY'
(Universal/Aquarius; 2005.) 
Najlošija stvar koju britanski bend može napraviti jest da poželi zvučati američki. Bilo da se radi o promjeni u produkciji, modifikacijama stila ili naglascima na određenim konstrukcijama pjesama, to uvijek loše ispadne. Nemojte misliti kako ja pretpostavljam da su američki bendovi superiorniji britanskima, što uopće ne mislim i što ni nije točno, nego mi je samo loše odustajanje od svog identiteta i preuzimanje tuđeg, što se najčešće događa u svrhu bolje prodaje na većem tržištu. Mislim, jednako tako nema smisla ni kad Ameri požele djelovati "pametno" poput svojih starih kolonijalista. Prva varijanta se u svom vrlo lošem obliku dogodila s Floetry. Okej, što je ostalo isto? Bend je i svoje treće izdanje nazvao prema izvedenici svog imena (redoslijed je bio 'Floetic', 'Floacism', 'Flo'ology') i dalje su u istom sastavu kojeg čine pjevačica Marsha Ambrosius i MC Natalie Stewart. Odavde kreću razlike. Ono što je Floetry izdvajalo iz ostatka muzike bio je vrlo istančani osjećaj za soul glazbu zahvaljujući kojim su žene radile impresivne pjesme bez da su radile nešto posebno novo, nešto poput onoga što polazi za rukom Johnu Legendu. Pjesme su im imale jasan stav i nepokolebljivu snagu, ono neodoljivo kod glazbe bez obzira na žanr. Prva promjena, a dogodila se pred ovaj album, bilo je mijenjanje stava iz borbenog i pomalo feminističkog u pomirljiviji, eufemistično rečeno afirmativan. Promijenili su i producente pa se ovdje među ostalima pojavljuje i američki zanatlija Scott Storch. 'Flo'ology' čini 12 vrlo sporih i izglancanih r'n'b pjesama s ljubavnom tematikom i naglaskom na obitelj s vrlo malo dijelova koji se izdvajaju, poput 'Blessed To Have'. Mislim, tako zvuči valjda svaki drugi r'n'b album u Americi. Nit' je za ples, nit' je za razmišljanje, a eventualno može poslužiti uz večeru ili za zavođenje nekim dosadnim ljudima. Što je strašno poražavajuće jer su Floetic prije bile spominjane uz uskrnule pjesnike The Last Poets, a glazba s dodacima soula i jazza mogla se okarakterizirati kao napredna i uzbudljiva. Prije su nastupale uz The Roots, sad bi komotno išle prije nekog luzera poput Maria Winansa.
Mlitavo, dosadno i ljigavo. Razočaranje godine.
Kruno Bošnjaković
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
