|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
RAZNI IZVOĐAČI: 'MONSIEUR GAINSBOURG REVISITED'
(Barclay/Universal/Aquarius; 2006.) 
Serge Gainsbourg uživa kultni status ponajviše zbog hita 'J`t Aime Moi Non Plus', no i drugi dijelovi njegove diskografije su dovoljno atraktivni da privlače nove anglosaksonske fanove. Radi se o pomalo pomodnoj ideji da se Gainsbourgovi radovi prepakiraju i prevedu na engleski jezik i budu razumljivi široj publici, a tu nemalu ulogu ima i stara fascinacija svime što je francusko. Ne želim ovom tvrdnjom omalovažiti Gainsbourga, a još manje Jacqusea Brela kojemu je sličan tribute album izašao prije godinu-dvije, samo želim naglasiti da je gotovo institucionalizirano poimanje Francuza kao ultimativnog nadnaravno artističkog naroda. Iako je ovaj album vrlo slobodno shvaćena interpretacija Gainsbourgovog djela i u većini slučajeva možemo govoriti o sasvim novim pjesmama, ta fascinacija je sasvim vidljiva u svakoj sekundi. No uostalom zato je čovjek valja i dobio album posveta.
Kao i uvijek kod ovakvih albuma cjelina je poprilično neujednačena, no ima nekoliko stvarno uspjelih pjesama. Franz Ferdinand su skupa s dugogodišnjom Gainsbourgovom muzom Jane Birkin svojom prepoznatljivom elegancijom prošetali kroz 'A Song For Sorry Angel'. Najveće su iznenađenje Portishead koji se vraćaju s potpuno drugačijim zvukom nakon skoro desetljeća s 'Requiem For Anna' u kojoj glavnu ulogu ima gitara Adriana Utleya dok elektronike gotovo da nema. I dok su se Portishead riješili ritam mašina i loopova njih neočekivano puno koriste Michael Stipe i nekadašnji gitarist Smashing Pumpkins James Iha u profinjenoj i dramatičnoj 'L`Hotel', a Tricky se opet bavi otkrivanjem novih senzualnih ženskih vokala u za njega iznenađujuće uspjeloj 'Au Revoir Emmanuelle'. Marc Almond iz Soft Cell je zaslužan za synth pop 'Boy Toy' dok su The Kills daleko bolji, suzdržaniji i artikuliraniji u 'I Call It Art' nego na vlastitim albumima. Sasvim pristojno.
Karlo Rafaneli
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
