|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
GRATITUDE: 'GRATITUDE'
(Atlantic/Dancing Bear; 2005.) 
Jonah Matranga je jedan od najtragičnijih ljudi modernog rocka i ne vidim da bi se to uskoro moglo promijeniti. Kad se pojavio sa Far bio je previše ispred svog vremena. Imao je dva odlična albuma s krasnim pjesmama, ali ljudi to tada nisu hjeli slušati jer su slušali Radiohead i Far su otišli u povijest kao pioniri novog ema. Tek se poslije pokazalo koliki su značaj imali i zbog posrednog utjecaja na recimo Deftones i zbog čitave legije emo bendova koji su se lani pojavili i redom navode Far kao svoj važan utjecaj. Tako bendovi danas prerađuju 'Mother Mary' i 'Bury White', ali koja korist od divnih hitova toliko godina poslije? Nakon što je nepotrebno skrenuo u Onelinedrawing, Matranga se vraća na svoj pravac s Gratitude. U ovom mu se projektu pridružio gitarist Mark Weinberg iz Crumb kojeg zna još iz vremena prije Far, a od poznatijih u Matt Chamberlain na bubnjevima. Misle oni i da je to – to, ali sve se bojim da će se povijest ponoviti. 'Gratitude' je vrlo dobar album koji teško može sjesti na prvo slušanje. U jednu ruku radi se o modernom hard-rocku koji nije toliko novi da bi bio odmah privlačan, a s druge strane slatkiši među ovih 12 pjesama dobro su skriveni i treba uložiti truda da bi ih se otkrilo. Vidim i kolone fanova Far koji odustaju od Gratitude jer neće znati kako ovo da slušaju. A zapravo se nađe odličnog materijala za slušanje i fanovima U2 i fanovima Chevelle. 'Drive Away' je prva i prava udarnička stvar neintrigantnog početka, ogromnog refrena, puna energije i prvi pokazatelj da hard-rock nije sramotna forma za 2005. 'Greatest Wonder' spada u staru kategoriju poletne polubalade savršene za vožju autom na suncu, a uz Jonahov glas nema toplijeg ljeta. Varljiva antiratna 'This Is The Part' s dvije sekunde pauze pred refren vrhunac je albuma sa skromnim i ponosnim riječima «This is the part where we start to feel better/And stop shutting up». Pjevna drugarska rokijana nastavlja se na 'Sadie', a jedan od više intimnih trenutaka albuma je na narednoj 'Somebody To Love' kad se Jonah otvori riječima «Lately I'm ashamed to say I'm starving for it/But I want somebody to love». Tu uslijedi još nekoliko odličnih balada i dvije završne žestoke melankolične stvari svjesne da se rastanku bliži kraj.
Ovom albumu ne nedostaje ništa. 'Gratitude' je točno ono kako bi moderni rock bez trunke mačoizma trebao zvučati. Emotivno i energično, jako pjevno, lagano i zahtjevno, simpatično i karizmatično. Ali da se sve to otkrije treba uložiti truda i osloboditi se predrasuda. Je li to moguće u doba kad bendovi sviraju glazbu koja ni po čemu ne iznenađuje?
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
