|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
RED HOT CHILI PEPPERS: 'STADIUM ARCADIUM'
(Warner/Dancing Bear; 2006.) 
Ovaj album se može gledati kao univerzalno izdanje Red Hot Chili Peppers jer na jednom mjestu objedinjava dva vrhunca benda. Prvi disk podnaslovljen 'Jupiter' nadopunjava ono što je bend radio s 'Californication' s nešto lakšim rokerskijim pjesmama. Drugi disk nadimka 'Mars' vraća se duboko u prošlost i osvrće se na ono što su radili na 'Blood Sugar Sex Magik' gdje su funk i reperskiji vokal bila glavna karakteristika. S druge strane, album se može gledati i kao ultimativni kompromis jer u jednom daje praktički dva albuma za dvije glavne skupine svojih fanova. Bendu za početak treba odati pohvalu jer su se uputili u prilično ambiciozan pothvat. Albumi što traju više od 50 minuta postali su rijetkost i realno gledano, izbjegava ih se jer je teško zadržati koncentraciju na jednoj stvari toliko „dugo“, a i zbog hiperprodukcije nemaš kad slušati nešto što dugo traje. Čak su i posljednja dva dvostruka rock albuma (System Of A Down i Foo Fighters) bila prilično kratka i stala bi na jedan disk. 'Stadium Arcadium' je dvostruki album u pravom smislu riječi. Svaki disk traje sat vremena (sve skupa 122 minute glazbe, dragi moji) i zaista nisu dvije umjetno odvojene cjeline, nego dva prilično drugačija komada muzike. 'Jupiter' je više u stilu kasnije faze benda. Pjesme su kompleksnije, a atmosfera melankolična. Ovome najviše doprinosi John Frusciante koji se i dalje dokazuje kao genijalac u bendu hrpom vrlo dobrih gitarskih dionica, uključujući i nekolicinu odličnih solaža zbog kojih se čini da ta forma ipak ne bi trebala izumrijeti. Ovo se ne osjeti toliko s početka prvog dijela albuma gdje su veselije, pjevnije i brže pjesme nego pred kraj prve polovnjače kad RHCP otvore srce i iskažu tugu, nezadovoljstvo, depresiju i pesimističnost uz Fruscianteov labuđi pjev na gitari (od kojih treba izdvojiti 'Stadium Arcadium', 'Wet Sand' i 'Hey'). Drugi dio albuma, Marsovski, nadovezuje se na raniju fazu benda funk-rockom i sirovijim vokalom. Ponegdje to zazvuči bizarno jer očekuješ da odnekud zasvira 'Give It Away' koliko je old-school. Sa sviračke strane ovaj dio albuma nije nešto impresivan jer se radi o formi koja je odavno zastarjela i bend ju je prerastao, a izvlači ga to što je vedar i mami osmijeh na lice, i opet, zvijezda i ovog izdanja je Frusciante koji impresionira i kad svira totalno pojednostavljeno. Malo je blesava pomisao na bendovu diskografsku kronologiju jer su ovom albumu prethodili zbirka hitova i koncertno izdanja što su sve rezimei karijere i onda uslijedi album s hrpom nove glazbe koji opet djeluje kao nešto čime bend želi podvući crtu pod karijeru (cijelu ili njen dosadašnji dio, tko bi to znao…). Ali s druge strane, radi se ipak o vrijednom izdanju s hrpom glazbe koja je većim dijelom posve dobra, a pogotovo dobiva na težini ako se radi o bendovoj oporuci.
Iznenađujuće okej album.
Kruno Bošnjaković
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
