|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
THE GOOD THE BAD & THE QUEEN: 'THE GOOD THE BAD & THE QUEEN'
(Virgin/EMI/Dallas; 2007.) 
Nakon ovog albuma sam gotovo uvjeren da je Damon Albarn u depresiji. Već mi se na 'Demon Days' Gorillaz učinilo da je čovjek koji je nekoć s Blur prvo dovodio u pitanje spolne razlike s 'Girls & Boys' pa potom urlao u 'Song 2' i plakao potpomognut gospel zborom u 'Tender' te na koncu napravio najveći hit karijere pozivajući se na Clinta Eastwooda upao u neku vrstu melankolične rezigniranosti. Naravno nema ništa loše u tome; da Albarn uhvati samo akustičnu gitaru i zatvori se u sobu mislim da bismo dobili poprilično zanimljiv i osoban rezultat. Ovako on taj svoj introspekcijski nemir drugi put za redom pokušava sakriti bombastičnim konceptom. Sad kad su Gorillaz službeno ugašeni, a Blur na neodređenom čekanju Albarn se koncentrirao na još jednu, premda konvencionalnije zamišljenu super grupu. TGTB&TQ čini skupina glazbenika s poprilično impresivnim pedigreom. Osim Albarna tu su Simon Tong, nekoć gitarist u The Verve i pomalo penzionerska ritam sekcija, Paul Sinomon inače basist The Clash i 66-godišnji Tony Allen cijenjeni afrobeat bubnjar najpoznatiji po suradnji s Felom Kutijem. Da bi stvari bile još sigurnije tu je i gotovo neizbježni producent Danger Mouse s kojim Albarn nastavlja suradnju započetu na 'Demon Days'.
Čovjek bi prema uključenima u projekt očekivao neku plesnu dub/punk/hip-hop/brit pop fuziju, a i pozivanje na razvikani album Blur 'Parklife' moglo je najaviti album koji bi se pozivao na plesniji brit pop polovice devedesetih. Međutim ništa od svega navedenog ovdje nema, odnosno ništa osim pridjeva britanski koji doslovno visi nad cijelim albumom.
No, ako su Blur s 'Parklife' ocrtali cijeli ushit i hedonizam ranih devedesetih u Britaniji, onda ovaj album ocrtava otužnu i rezigniranu današnjicu. Album nije ni energičan ni političan ni plesan i zapravo ne izaziva nikakve kontroverze. Raskošno je produciran, ugodan za slušanje, no i pomalo dosadan, bez osobitog trenutka vrijednog pamćenja osim prelijepe uvodne 'History Song'. Zapravo, kad bolje razmislim na ovom albumu svojim rezigniranim vokalom i tekstovima koji su zapravo nepovezani tok svijesti Albarn daje sliku tipičnog današnjeg zapadnjaka u kasnim dvadesetim ili ranim ili srednjim tridesetim. U pitanju je pomalo rezigniran i zasićen pojedinac koji još uvijek pokušava zadržati staru sliku o sebi, onu u kojoj je bio buntovan ili sklon hedonizmu ili oboje, no sad vidi da je sve gotovo i da se sve uklapa u sivilo svakodnevnice i tako svojim rutinskim obavljanjem onog što se od njega očekuje samo potvrđuje da je njegovo vrijeme prošlo.
Karlo Rafaneli
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
