|
|
|
« na početak « povratak
Glazba
Monitor
e-mail
|
|||||||||
|
THE LOCUST: 'SAFETY SECOND, BODY LAST'
(Ipecac; 2005.) 
Ovaj EP predstavlja sve ono što je 'Frances The Mute' Mars Volta, trebao, a nije uspio biti. Razlika je i u tome što ovi grindcore eksperimentatori cilj postižu u svega 10, a ne 77 minuta. Mješavina deset fragmenata podijeljenih u dvije pjesme, baš i nije uobičajena za bend čije su pjesme u prosjeku ispod minute, a albumi, ako ih se takvima može nazvati, ispod dvadeset. Iza nešto ambicioznijeg koncepta opet se krije ekonomičan bend sulude imaginacije i impresivne sviralačke vještine, zbog kojih neki dijelovi zvuče kao Emerson, Lake & Palmer reproducirani na 78 okretaja. Pjesme se kreću između, za ovaj bend sasvim normalnih, vratolomnih dionica i ambijentalnih elektronskih dijelova koji pojačavaju tenziju pjesama, a jedni s drugima se izmjenjuju potpuno neočekivano. Vrištanje Justina Pearsona ni u najliberalnijim shvaćanjima se ne može opisati kao pjevanje, a ono malo teksta što se razumije ne odaje nikakav smisao, no to je potpuno nebitno jer ovo i nije glazba konvencija. Što se mene tiče The Locust su s ovim EP-jem postigli nemoguće - pokazali su mi kako bi zvučali 'Scum' Napalm Death i 'Eskimo' The Residents da su snimani na istom sessionu.
Ovo zahtjeva koncentraciju koliko i slušanje nekog suvremenog avangardnog komada. Dobro je da traje samo deset minuta jer ovako složenu glazbu teško je pohvatati i nakon desetog slušanja. AGJJHHGHGHGGHGGJKGGJKGJKGJKGGJKGGJK!!! (U prijevodu s Locustovskog: "Zadovoljan sam. Bravo momci.")
Karlo Rafaneli
Copyright © 1996. - 2003. Internet MONITOR
|
|
||||||||
 |
|
|
|
|
