Kratka povijest artičoke kao povijest Istoka na Zapadu i Zapada na Istoku - Monitor.hr
02.02.2019. (18:30)

Subotnja matineja

Kratka povijest artičoke kao povijest Istoka na Zapadu i Zapada na Istoku

Miljenko Jergović u Jutarnjem listu predstavlja knjigu “Istočno-zapadna sofra” povjesničarke i orijentalistice Olge Zirojević, posebno se osvrćući na, primjerice, artičoke. Knjiga je to “iz koje se nižu razlozi zbog kojih bi zapadnjaci trebali poštovati Istok, ali i zbog kojih bi orijentalci trebali poštovati Zapad. Ali ne kao strane vanjskoga svijeta, prema kojima se orijentira uz pomoć kompasa, nego kao strane svoga vlastitog, unutrašnjeg svijeta. Ovo je knjiga poštovanja prema drugome u onom što sam čovjek jest, poštovanja Istoka u civilizacijskom i gastronomskom imaginariju zapadnog čovjeka”, piše Jergović.


Slične vijesti

Jučer (17:00)

Ako ništa, hvala Zokiju na podsjetniku da preslušamo grupu Film

Jergović o Juri Stubliću i “Rijekama pravde”: Tko nam dolazi? Na kraju nije došao nitko

Treći i četvrti studijski album Filma, “Sva čuda svijeta” i “Signali u noći”, vrhunci su ovoga benda i ukupnog Stublićevog stvaralačkog opusa. Danas dok ih slušam, kao da slušam psalme Novoga vala, psalme svoje mladosti i tih čudnih osamdesetih. Doista, u to je vrijeme Jura pisao u zanosu nekoga vedrog i pridodanog biblijskog proroka. Pjesma sa “Signala u noći” naslova “Rijeke pravde” je, uz “Pjevajmo do zore”, bila radijski hit jeseni 1985, kada sam ja izašao iz vojske. Jedan je, inače alkoholu sklon, stručni suradnik pri nekakvoj komisiji centralnog komiteta bosanske partije na nekom skupu napao pjesmu da je ustaška. Jer kakve su to “rijeke pravde”? Jer što to pjesma najavljuje, a pjesmom nije izrečeno?

Tko kuca na vrata, tko nam dolazi, pitao se pijani bosanski komunistički funkcioner. No, na kraju nije došao nitko. I kao što je metafizički iskaz dovršen tek u vječnosti, ili u tom beskonačnom prostoru od jedne zvijezde do druge, koji je opjevavao Nikola Šop, nakon što je Isusa doveo kod nas, tako se ova pjesma Jure Stublića i grupe Film dovršava negdje iza i negdje poslije pjesme. U nekoj dalekoj budućnosti, ili sasvim izvan vremena. Miljenko Jergović za svoj blog.

Nedjelja (21:00)

Veliki brat te gleda, ali iz pritaje

Jergović: Prijetnjom da će poništiti izbore Miroslav Šeparović vodi nas u Rusiju i Bjelorusiju

Prijeteći ton čovjeka koji je bio šef Tuđmanovih uhoda, koje su, između ostalog, novinarkama provjeravali ginekološke nalaze, a danas je šef Ustavnog suda, vrijedan je svakog prezira. Šeparović nam, naime, prijeti da na izborima, istina, možemo glasati kako nas je volja, ali da je na njemu i na njemu sličnima da odluče hoće li to prihvatiti. Već u skladu s tim hoće li rezultati izbora odgovarati onima koji su ga na mjesto predsjednika Ustavnog suda postavili. Građani nisu, na žalost, osjetili duboku odvratnost takvih pučističkih nastupa Miroslava Šeparovića i njegovih jatakinja i jataka. Ako izgubite senzibilitet za Republiku, Miroslav Šeparović će vas odvesti u Rusiju i Bjelorusiju. Samo su tamo izbori pod tom vrstom “ustavnopravne” presije. I pod vlašću istih ovakvih moralno insuficijentnih protagonista. Miljenko Jergović za svoj blog.

21.03. (09:00)

Vjerujem, ne vjerujem

Jergović: Rijeke pravde dolaze, kakve nam darove donose?

Je li Zoran Milanović prekršio zakone i Ustav kada je zaigrao (potencijalno) dvostruku ulogu Predsjednika Republike i kandidata na parlamentarnim izborima? Zacijelo, to je ozbiljno tehničko pitanje. Pravo se od pravde razlikuje upravo po tome što je pravo kompleksan, moćan i tisućama godina usavršavan tehnički sustav. Ali svakim se tehničkim sustavom, od traktora, preko ajfelovog tornja načinjenog od šibica, do državnog zakonika, upravljati može na različite, pa i sasvim suprotne načine. Ne postoji, niti je ikad postojao zakonik, koji bi sam po sebi jamčio ostvarenje minimuma pravde. Tumačenje zakona uvijek je značilo mnogo, mnogo više nego što je mogao značiti sam zakon. Što god, dakle, i kako god Ustavni sud odluči, teško im se može vjerovati da njihova odluka ima veze s Ustavom. Nego je to samo odgovor na “na sve druge zabrinutosti koje smo imali ranije.” Miljenko Jergović za svoju stranicu.

16.03. (20:00)

Pustimo prošlost, osim ako ona ne pušta nas

Jergović: Velimir Zajec kaže – ‘Uvijek smo bili gospodski klub!’ Ali zašto se ne ponašate tako?

To je jedina povijest kluba koji Velimir Zajec preuzima. HDZ-u, stranci (jedinoj) Hrvatskoga nogometnog saveza i Građanskog nogometnog kluba Dinamo, to preuzimanje bilo je važno da bi se još jednom počelo ispočetka. A ispočetka se u Hrvatskoj započinje tako što se prošlost svaki put zamijeni fikcijom, a povijest mitom i legendom. Velimir Zajec za predsjednika izabran je tako što su u pomalo bizarnom izbornom procesu delegati njegova protukandidata pretrčali na Zajecovu stranu. Premda su imali racionalan, pa čak donekle i moralno ispravan razlog da tako postupe, oni bi, možda, trebali odgovoriti kako su se uopće našli na listi Mirka Barišića. Što su bili Barišiću, a što će sad biti Zajecu? Naime, ono što su u nekim drugim prigodama “žetončići”, sad su junaci velike pobjede. Ono što je u nekim drugim prigodama duboko zazorno, protivno samom smislu demokracije i nečasno, sad je najednom ispravno. Zašto? U čemu je razlika?

Doista, Dinamo je bio gospodski klub, u to se nekom alkemijom pretvorio u desetljećima nakon što su ga partizani osnovali, a onda je Dinamo ukinut, da bi se stvorilo nešto što prethodno nije postojalo. Da bi ovaj Dinamo postao stvarni Dinamo, svi bi se trebali prisjetiti svega: i od koga su dobili pare na ruke, i čijim su glasovima izabrani, i tko ih je osnovao… Promišlja Miljenko Jergović.

10.03. (13:00)

Tulipan je lijep cvijet, ali, za razliku od ruže, ružno i tužno vene

Jergović: Hrvoje Vojković ili zašto su tulipani opasniji od ruža

Hrvoje Vojković je sretan čovjek, jer je zagrebački dečko. Da nije, da je recimo iz Travnika, zvali bi ga Tulipan. Taj bi mu nadimak ostao do kraja života i možda bi se, kako to često biva, prenio i na njegove potomke, koji bi se po njemu zvali Vojkovići Tulipanovići, ili samo Tulipanovići. Ono što je Vojković učinio ovih je dana, mjeseci i godina uobičajena stvar kod pripadnika hrvatske političke i društvene elite: europske novce tretirao je onako kako se unutar sloja kojemu pripada tretiraju javni novci ubrani od hrvatskih poreznih obveznika.

Dosadašnja javno iskazana priča ne kazuje da je učinio išta što već nisu činile naše ministrice i ministri, ratni junaci, generali, poduzetnici… Dio je to tradicije koja traje, evo, već trideset i tri godine, a naročito se intenzivirala nakon kraja rata. Svi ti poticaji za poljoprivredu, stočarstvo, konjogojstvo, naročito taj novac koji se ulaže u gospodarski procvat Slavonije, žitnice hrvatske i hraniteljice, u golemoj mjeri su fiktivni i fikcionalni. To što ti dobiješ pare za ergelu konja, nipošto ne znači da ćeš je odmah i otvoriti. Konji su poput Rimčeva robotaksija, virtualna projekcija stvarnosti, čiji je smisao da ti odmah dobiješ novac, a sve ostalo će jednom u budućnosti biti. Ako bude. Miljenko Jergović za svoj blog.

04.03. (19:00)

Možda je krao, ali je i nekima nešto i dao

Jergović: Milan Bandić, čovjek koji je, ne vodeći računa o zajednici, mnogima učinio mnoga dobra

Da je pljačkao samo za sebe, da je samo zgrtao i nosio sebi i svojima, kao što su to činili neki drugi, uspomena na njega bila bi umnogome drukčija. Ne bi ga se ni tada mrtvog voljelo, ali bi se na njega gledalo s više poštovanja. Ne bi postojao taj osnovni razlog za mržnju i prezir. Kada govore da su Milan Bandić i njegova vlast bili izvor nemjerljive korupcije, naši uglednici, pripadnici nekih postbandićevskih elita, dobro znaju o čemu govore, jer su u velikom broju slučajeva upravo oni bili korumpirani Bandićevim bespravnim dobročinstvima. Zagreb u povijesti svojoj nije vidio plemenitijega razbojnika. Taj je stotine tisuća ljudi, mahom Zagrepčana, oplemenio svojim razbojstvima, preselivši, makar duhom, sav Zagreb negdje na istočnu stranu plodne Imotske bekije, i učinivši ove ljude svojim plemenom. Da bi na kraju, rekli smo, počivao izvan groblja. Miljenko Jergović za svoj blog.

27.02. (23:00)

Tko je za nekog ne znači da je protiv drugog

Jergović: Robert Jarni ili što je s društvom u kojem komesari potkazuju klaunove

Na stranu sad što Petković također nije pretjerano obrazovano čeljade, pa on zapravo i ne zna što je to klaun. Pierrot ili August, lukavac ili naivac, jedan u paru visokostiliziranih likova u cirkusu, u teatru, na ulici ili u mitu, klaun je u svakom slučaju vladar scene, gospodar smijeha. U prenesenom smislu klaun bi mogao biti i lakrdijaš, netko koga ćemo ismijavati. Ne bi to ruganje bilo problematično, kao što općenito nisu problematična navijačka nadgornjavanja muškaraca različitih generacija, da nije “ljudi koji predstavljaju hrvatsku državu”. Čime to konkretno Robert Jarni predstavlja hrvatsku državu? Time što je kao igrač Betisa bio jedan od dvojice-trojice najvažnijih igrača reprezentacije koja je osvojila broncu u Francuskoj 1998? Ili time što je u tom času trener hrvatske U-17 reprezentacije?

Naime, ne, Robert Jarni nikad nije rekao da će navijati “protiv” Dinama. Rekao je da će navijati “za” Betis. To su dvije dramatično različite stvari. Biti za svoj klub ne znači nužno biti protiv protivničkog kluba. Protiv Dinama će, u utakmici s Betisom, ali i inače, navijati mnogi navijači Hajduka, koji su revoltirani reakcijom Hrvatskog nogometnog saveza, kao i držanjem zagrebačkih medija u novonastaloj aferi. Zanimljivo je, naime, da trener maloljetničke nacionalne vrste ne smije navijati “protiv” Dinama, tojest “hrvatskog kluba u Europi”, dok zagrebački novinari smiju navijati protiv Hajduka, tojest hrvatskog kluba u Hrvatskoj. I pritom, to više nije navijanje u jednoj utakmici, ili u nacionalnom nogometnom prvenstvu, nego je navijanje u poprilično bizarnoj aferi. Miljenko Jergović

24.02. (00:00)

Klub će jednog dana i tako morati platiti za grijehove iz prošlosti

Jergović: Velimir Zajec i pokušaj da se Dinamo izvede iz laži i vrati u vlastitu iznevjerenu pripovijest

Velimir Zajec igrao je u samo dva kluba, u Dinamu i u Panathinaikosu. Bilo bi zanimljivo znati kakva je, i postoji li, atenska legenda o Zajecu. Kakav je to lik i igrač u grčkom imaginariju, jer može biti da je drukčiji nego u zagrebačkom. U međuvremenu, u dva je navrata Zajec bio trener Dinama. Prvi put krajem devedesetih, u doba lažnoga imena kluba i mikojanovske vladavine Zlatka Canjuge, i drugi put, na vrhuncima Mamićeva cezarizma.

Današnji Velimir Zajec odavno nije više onaj Zajec iz 1982. Drugi je to neki čovjek, koji samo imenom i uspomenom na mladost podsjeti na njega. Ne vladamo mi u potpunosti ni svojim biografijama, a ni legendama o sebi. Ponešto nam je naprosto naklonošću sudbine darivano, dok nešto drugo nosimo kao prokletstvo. Pritom, nikad ne možemo znati kad će nam i ono prvo postati prokletstvo. Mogao bi i Zajec zažaliti zbog te lijepe priče koja ga prati. Pogotovo ako ne shvati da Zdravko Mamić nije iz Dinama potjeran zato što je razbojnik, niti zato što se bavio kriminalom. Potjeran je zato što su drugi, i to ne samo faraon Keops i nekakve tajničice, poželjeli biti mamići. Nitko u toj priči ne bi htio biti Zajec. Miljenko Jergović

21.02. (23:00)

I nije ga poslao u materinu

Jergović: Petar Luković ili kako sam propustio priliku da u vlastitim očima budem dosljedan i ispravan

Od njega se učilo stilu i bezobraštini, ismijavanju nedarovitih, uštogljenih i nedoučenih, a onda i koječemu drugom što, možda, i nije uvijek ostavljalo dobre posljedice na plitku i mladu pamet. Luković je imao striktan muzički ukus i jasan pogled na svijet. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih bio je navjestitelj novog doba, punka, avangarde i alternative. I bio je poprilično nepotkupljiv. Za razliku od većine rock kritičara svoga doba, uglavnom generacijskih ispisnika, često svršenih kunsthistoričara koji bi pred titanima ozbiljne i elitne kulture znali iskazivati određeni kompleks manje vrijednosti, što se u pravilu manifestirao insistiranjem da ih se što ozbiljnije shvaća, Luković je po školi bio inženjer mašinstva, tojest strojarstva, kako se to hrvatski kaže, čija je superiorna ozbiljnost proisticala iz smisla za humor i beskrupuloznu zajebanciju. Luković bio je duhoviti bard cjelokupne te scene, bio je nasmijani hrast. Piše Miljenko Jergović, ispričavši kako su bili zavađeni, ali da ga, iako ga je htio, nije mogao odbiti za jednu uslugu.

17.02. (14:00)

Ne zanima njih njegova poezija

Jergović: Danijel Dragojević, pjesnik koji je u revolucionarna vremena odbio pristati na bacanje kamena s ramena

Nije on oduvijek bio takav kakvim ga u posljednjih tridesetak godina prikazuju: u se zatvoren, osobenjak i urbani pustinjak, koji odbija sva priznanja, nagrade i počasti, a naročito one koje bi mu mogle egzistencijalno pomoći. Međutim, u našim su se životima, pa tako i u Dragojevićevom životu, promijenile i neke mnogo važnije stvari. Nakon komunističke revolucije iz 1945. odvila se nacionalna revolucija iz 1990, a sa svakom se revolucijom formiraju nove (revolucionarne) elite. U umjetnosti i u književnosti raste se ili pada u skladu s nečijom pozicijom u odnosu na revolucionarna zbivanja, a ne u skladu sa stvarnim umjetničkim i književnim vrijednostima. Dok jedne bacaju kroz prozore, drugi provaljuju na kapije i sporedne ulaze. Danijel Dragojević nije provaljivao. I sve je od toga započelo. Miljenko Jergović za svoj blog.