'Ljubavnici i despot' nakon HRFF-a u nezavisnim kinima - Monitor.hr
07.12.2017. (13:42)

‘Ljubavnici i despot’ nakon HRFF-a u nezavisnim kinima

Nakon festivalske premijere na Human Rights Film Festivalu, sjevernokorejska priča o bizarnoj otmici koja je 70-ih potresla svijet filma od 7. prosinca kreće u kino distribuciju.
Dokumentarac Ljubavnici i despot donosi priču o otmici južnokorejskog glumačko-redateljskog para od strane Dragog vođe Kim Jong-ila, a u svrhu razvoja
sjevernokorejske kinematografije.

Poznata južnokorejska glumica Choi Eun-hee odlazi u Hong Kong na razgovor o budućem angažmanu, no sljedećeg dana gubi joj se svaki trag. Šest mjeseci kasnije, nestaje i njezin bivši muž, nekadašnji veliki redatelj Shin Sang-ok. Ne, ovo nije uvod u najnoviji igrani triler već istinita priča o najbizarnijoj otmici koja je 1978. otvorila potpuno novu bojišnicu između dvaju Koreja.

Ljubavnici i despot otkriva detalje osmogodišnjeg ispiranja mozga u totalitarnom komunističkom režimu pod izravnim nadzorom samog Kim Jong-ila te život glumačko-redateljskog para koji je bio nevjerojatniji od filmova kojima su jačali sjevernokorejsku filmsku industriju.

Brojni intervjui praćeni igranim scenama kao i isječcima iz južnokorejskih filmova dočarat će bizarnost odnosa ljubavnika i despota, a kao oštar podsjetnik da se radi o nezamislivom teroru trgnut će vas audio snimke koje su Choi i Shin potajno snimali, a koje su ostatku svijeta prvi puta otkrile glas Dragog vođe i velikog filmofila Kim Jong-ila. Diktator koji nikada nije držao javne govore odaje rijetko viđeno ljudsko lice, odvažnost, ali i nesigurnosti. S druge strane, snimljeni razgovori u mnogima su pobudili sumnju u priče o teškom životu i mučenjima koje su ponovno sjedinjeni ljubavnici prošli, više vjerujući teoriji o njihovom dragovoljnom prelasku na stranu Sjeverne Koreje za koju su snimili ukupno 17 dugometražnih filmova u dvije i pol godine!

Dokumentarna priča koju je The Guardian prozvao jednim od najzanimljivijih slučajeva Stockholmskog sindroma u povijesti, 7. prosinca kreće u kino distribuciju počevši s kinom Zlatna Vrata i kinom Karaman u Splitu, potom nastavlja u kinu Gaj u Varaždinu, Filmodromu u Bjelovaru, Zelenoj dvorani u Zaboku, kinu Antonio Gandusio u Rovinju te u zagrebačkom kinu Europa od 14. prosinca, a zatim i u ostalim nezavisnim kinima diljem zemlje.


Slične vijesti

08.12.2017. (17:05)

‘Štakori s plaže’ – teško je biti mlad, a još teže biti slab u društvu

“Oduvijek mi se činilo da se istina najbolje skriva na otvorenom; ako imaš tajnu za koju ne želiš da itko dozna, popni se na najbližu kuću i što god želiš skriti izvikuj s vrha krova. Ili još bolje: napiši knjigu. Glavni je problem s tajnama što nikada nisu u potpunosti skrivene, što tvoju tajnu uvijek ti sama znaš, a tajnu, da bi doista bila tajna, svi moraju zaboraviti. Stoga ima smisla, zar ne, najveću tajnu obznaniti svima i pričekati; pričekaj, nakon nekog vremena ljudi će početi zaboravljati, takva im je priroda, pažnju će im, prije ili kasnije, odvući nešto što još uvijek ne znaju, a tvoja će tajna nestati, potpuno, upiti se, kao voda u pijesak. Naravno, tebi samoj ona neća biti tajna, već stvar koju svi znaju, ali su je zaboravili, više ne znaju da je znaju, ali će njima i sama sebi ostati tajnovita.”

Ulomak je to iz divne knjige Blagoslovljena koju su zajedno napisali Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, a koji mi se učinio baš prikladnim za pisanje o filmu Štakori s plaže prikazanom na Human Rights film festivalu.

Priča je to o 17-godišnjaku iz Brooklyna čiji je život u potpunom rasulu: otac umire od raka, nema dobar odnos sa majkom i sestrom, ima prijatelje koji mu zapravo nisu prijatelji, a muči ga i činjenica da bi možda mogao biti gay. Frankie to smatra nečim sramotnim, nečim što treba skrivati čak i od samog sebe. Kako bi zaboravio na probleme obilato puši travu i uzima tablete, no i dalje ne može protiv svojih poriva. Znatiželja ga vodi na dating sajt na internetu, gdje dogovara susrete sa muškarcima starijima od sebe koje odvodi na skrivena mjesta na obližnjoj plaži. Istovremeno počinje i vezu sa djevojkom Simone koju je upoznao na jednom izlasku s društvom. Njegova tajna postaje sve teži teret…

Harris Dickinson (kada se njegovo ime pojavilo na odjavnoj špici neka se djevojka u publici glasno nasmijala) je mladi glumac od kojeg možemo dosta očekivati u budućnosti, sudeći prema tome kako se nosio sa ovom ulogom, bio je buntovan, sramežljiv i tako ranjiv iza krinke muževnosti koju mu nameće društvo u kojem se nalazi.

Kada bi svoju tajnu podijelio s nekim bilo bi mu mnogo lakše. No Frankie to još ne može jer nije naučio kako voljeti i prihvatiti sebe, živi život koji misli da treba, umjesto onoga koji stvarno želi, opterećen sramom i strahom. Težak je zadatak biti iskren, pogotovo prema sebi. Dok to ne postigne, Frankie će i dalje biti mali štakor koji zbog straha izlazi samo noću i hrani se otpacima s plaže.

07.12.2017. (15:20)

‘Ljubavnici i despot’, istinita priča o tome kako je Kim Jong-Il oteo glumicu i redatelja, nakon HRFF-a u nezavisnim kinima

07.12.2017. (00:09)

Issei Sagawa – japanski kanibal koji je izgradio biznis na svom zločinu

Strašno ubojstvo dogodilo se 11. lipnja 1981. godine Parizu. 32-godišnji Japanac Issei Sagawa upucao je svoju kolegicu sa Sorbonne Renée Hartevelt i zatim dva dana komadao i jeo njeno meso. Uhvaćen je kada je ostatke tijela pokušao u kovčezima baciti u jezero.

Sagawa je priznao da je planirao ubojstvo, te da je žrtvu odabrao zbog vitalnosti i ljepote, odlika koje, po vlastitom mišljenju, on ne posjeduje. S vremenom je razvio privlačnost prema Renée, a kako je nije mogao imati – ona ga je navodno nekoliko puta odbila, odlučio je njeno tijelo uzeti na drugi način, kroz konzumaciju mesa postati jedno s njom, kako je kasnije objasnio.

Njegov bogati otac osigurao mu je odvjetnika, pa je Sagawa, nakon dvije godine provedene u zatvoru, proglašen ludim i nesposobnim za suđenje, a francuski je sudac tražio da ostatak života provede u instituciji. Deportiran je u Japan gdje je njegov čin proglašen seksualnom perverzijom, a on potpuno zdravim. Kako je francuski sud zapečatio dokumente o zločinu i nije ih proslijedio japanskom pravosuđu nije bilo temelja za njegovo zadržavanje, te je Sagawa 1986. godine pušten na slobodu.

U međuvremenu je postao slavan, a kako iz očitih razloga nije mogao pronaći posao, počeo je koristiti interes javnosti. Tako je kao počasni gost pozivan da drži predavanja, pojavljivao se u filmovima (čak i nekoliko pornića), pisao je knjige, između ostalog i horor mangu u kojoj je kroz degutantne crteže opisao ono što je učinio s Renée. Također je kao kanibal i gurman jedno vrijeme ocjenjivao hranu u restoranima.

O njegovom je životu snimljeno nekoliko filmova, a posljednji je francuski dokumentarac Caniba, prikazan na Human Rights film festivalu, koji Sagawu prikazuje kao onemoćalog starca o kojem skrbi mlađi brat.

Ono što vidimo su dugi, krupni kadrovi lica Isseija Sagawe, ispražnjeni osjećaja i hladni kao i njegov izraz. Na nagovor brata Juna govori o zločinu, nekad se čini vrlo lucidan i mudar, nekad potpuno izgubljen. Kaže kako je porive htio pretvoriti u nježnost, no to nije uspio, te objašnjava kako su kanibalizam i seksualna želja povezani, da je isto željeti lizati usne ljubavnika i željeti ga pojesti.

Dok govori stalno nešto jede, a zbog žvakanja i mljackanja nemoguće je zaboraviti tko je on i gledati ga samo kao bolesnog starca. Boji se smrti, ali istovremeno kaže kako je bio razočaran što nije umro, te kako bi volio da ga je Renée pojela. No odmah nakon toga kaže da želi živjeti.

Mnogo je zanimljivih tema u ovoj priči, primjerice neobičan odnos koji Issei ima s Junom, a koji također ima vlastite fetiše, kao da se na neki način natječe s bratom iako ga ne može nadmašiti. Također bi zanimljivo bilo doznati nešto o djetinjstvu i odgoju braće Sagawa, te kakve su odnose imali s okolinom, no film se time ne bavi. Fokus je stavljen na efekt koji budi pogled na Isseijevo lice, tihu prijetnju koja vreba iza tupog pogleda.

Na kraju ništa više nije jasno, sam film djeluje poput neke bolesne fantazije, a dojam nestvarnosti pojačava i pjesma s kojom završava – The Stranglers: La Folie.

06.12.2017. (06:54)

Daniela Vega, jedna čudesna transrodna žena

Ovogodišnji Human Rights film festival otvorio je film Jedna čudesna žena, ujedno i čileanski kandidat za najbolji strani film na Oscarima.

Redatelj Sebastián Lelio već je prije pokazao da inspiraciju traži u jakim, osebujnim ženama, pa je tako Gloria, njegov prethodni film, priča o sredovječnoj ženi koja doživljava novu mladost.

U najnovijem filmu Una Mujer Fantástica inspiracija je bila Daniela Vega, transrodna glumica i pjevačica koja tumači lik Marine Vidal. Ona je mlada pjevačica u noćnom klubu, a njen je mnogo stariji partner Orlando nakon posla vodi na večeru kako bi proslavili njen rođendan, zatim na ples, te kući gdje vode ljubav. Usred noći Marina se budi i otkriva da je Orlandu pozlilo, brzo ga vodi u bolnicu, no njemu nema pomoći.

Gubitak ljubavi teško je preboljeti. Kada veza pukne i ljudi odu svaki na svoju stranu barem postoji još neka mala šansa da će ih svemir ponovo spojiti. No kada voljena osoba umre, to je napuštanje konačna stvar, dočeka osobu nespremnu jer se dogodi iznenada.

Osim s gubitkom Orlanda, Marina se suočava sa predrasudama i diskriminacijom. U bolnici je liječnici šokiraju neprimjerenim komentarima i šikaniranjem, Orlandova obitelj ne želi imati posla s njom i tjeraju je da što prije iseli iz stana u kojem su zajedno živjeli, otimaju joj čak i psa, te zabranjuju da se pojavi na sprovodu.

U sve se umiješa i policija jer sumnjaju da je Marina prostitutka koja se obračunala s agresivnim klijentom, zbog čega je podvrgavaju vrlo neugodnom liječničkom pregledu, potpuno zanemarujući njena prava i osjećaje.

No Marina tvrdoglavo odbija biti nevidljiva, odbija biti žrtva i pokazuje kako je unatoč situaciji u kojoj se našla jedna snažna i ponosna žena koja se bori za svoje pravo da žaluje za voljenom osobom.

Iako joj govore kako je bolesna, perverzna i da je čudovište, Marina je zapravo jedina normalna osoba, jedina pokazuje razumijevanje prema tuđim osjećajima, dok drugi prema njoj nemaju ni poštovanje niti tolerancije. Njen je odgovor na agresiju samo još veća upornost u zahtjevanju da je tretiraju i prihvate kao osobu, kao ljudsko biće.

Nije sporno kako je tema koju je Lelio odabrao zanimljiva, no film nije bez mana. Ovo je definitivno slučaj u kojem sadržaj i poruka koje se prenose imaju prevagu nad stilom, a glavni je fokus na glumici bez koje bi se film sigurno raspao.

Daniela Vega je doista fantastična u ulozi Marine, lik predstavlja sa savršenim omjerom tuge, dostojanstva i prgavosti, a ako film dobije Oscara to će sigurno biti zahvaljujući njoj.

Ono nepoznato uvijek budi strah u ljudima, što onda otvara prostor diskriminaciji i agresiji protiv kojih se boriti može jedino informacijama. Vidljivost transrodnih osoba u društvu, pogotovo u mediju kao što je film, dobar je način da se razbiju predrasude, ukaže na probleme s kojima se susreću LGBT osobe u svakodnevnom životu, te pozove na empatiju i humanost.

21.11.2017. (14:32)

Pravo na film

Čileanski film ‘Jedna čudesna žena’ otvara Human Rights Film Festival

Od 4. do 10. prosinca u kinu Europa i MM centru Studentskog centra u Zagrebu održava se 15. Human Rights Film Festival. Ulaz na sve projekcije i popratna događanja na festivalu je besplatan. Festival otvara čileanski film Jedna čudesna žena, a u sklopu festivala prikazuje se još zanimljivih naslova poput korejskog Sam na plaži noću koji istražuje značenje ljubavi ili Rizik Laure Poitras o Julianu Assangeu. Monitor.hr

21.11.2017. (14:10)

Čileanski film ‘Jedna čudesna žena’ otvara Human Rights Film Festival

Od 4. do 10. prosinca u Zagrebu (u kinu Europa i MM centru Studentskog centra) održava se 15. Human Rights Film Festival. Od 6. do 10. prosinca festival se održava i u riječkom Art-kinu Croatia.

Festival u kinu Europa otvara čileanski film Jedna čudesna žena Sebastiana Lelia – riječ je o napetom trileru u čijem je fokusu trasnrodna žena, koji je na ovogodišnjem Berlinaleu osvojio Srebrnog medvjeda za najbolji scenarij te nagradu Teddy koja se dodjeljuje filmu koji na najbolji promiče LGBT tematiku. Pored nominacije za Zlatnog medvjeda na istom festivalu, film je odabran kao čileanski kandidat za nagradu Oscar.

Riječ je o iznimno suosjećajnom portretu snažne, kompleksne, iskrene trasnrodne žene čije žalovanje za izgubljenim ljubavnikom prekidaju i onemogućuju institucionalne i pojedinačne predrasude na svakom koraku; redatelj Lelio kreirao je jasno, odzvanjajuće i empatično filmsko svjedočenje o svakodnevnim preprekama s kojima se suočavaju transrodne osobe.

Od ostalih djela ističe se Gospođa Fang, čiji je redatelj Wang Bing među najznačajnijim svjetskim dokumentaristima posljednjih desetljeća. Djelo dokumentira posljednje dane starice koja boluje i umire od Alzheimerove bolesti. Film je sniman tijekom 2015. u periodu kada je bolest uznapredovala, te potom 2016. kada je zabilježeno posljednjih deset dana njezina života. Gospođa Fang direktno pokazuje osjećaje osobe nadomak smrti, kao i stvarnost, svakodnevicu i ponašanje obitelji i okoline prema osobi koja uskoro napušta ovaj svijet. Film je osvojio Zlatnog leoparda na ovogodišnjem filmskom festivalu u Locarnu.

Rizik je novi film Oskarom nagrađene Laure Poitras čiji je iznimno uspješni dokumentarac CitizenFour (o Edwardu Snowdenu, najpoznatijem američkom zviždaču i bivšem zaposleniku CIA-e) 2015. premijerno prikazivan u Hrvatskoj u suradnji Restarta i Human Rights Film Festivala. U ovom filmu Poitras donosi portret kontroverzne figure hakerske zajednica, Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa. Tijekom snimanja koje je trajalo punih šest godina, Poitras je prošla kroz razne faze percepcije Assangea – od gorljive podržavateljice njegova lika i djelovanja pa sve do autsajderice protjerane iz WikiLeaksa. Rizik je prikazan na

ovogodišnjem festivalu u Cannesu u sklopu selekcije Directors’ Fortnight.

Jedan od najznačajnijih austrijskih dokumentarista Michael Glawogger (čiji je film Slava kurvi bio najposjećeniji film Human Rights Film Festivala ikada) krajem 2013. započeo je snimanje novog, eksperimentalnog dokumentarnog projekta. Uz snimatelja Attilu Boa i majstora zvuka Mauela Sieberta, Glawogger se uputio na putovanje svijetom kroz dvanaest mjeseci, s ciljem da zabilježe vlastita iskustva, bez očekivanja i zadanih tema. Nakon četiri mjeseca i 19 dana, Glawogger je naglo preminuo u Liberiji od posljedica malarije. Bez naziva je film koji je dovršila montažerka Monika Willi, dugogodišnja Glawoggerova suradnica, na temelju snimljenih materijala i zapisa iz redatelja dnevnika. Slučajno otkrivanje je koncept i jedino pravilo koje se primjenuje u kreiranju i montaži ovog uratka, baš kao što je bilo i tijekom snimanja.

Human Rights Film Festival ove godine po prvi puta prikazuje film redatelja Sang-soo Honga, jednog od najistaknutijih korejskih suvremenih autora. U filmu Sam na plaži noću Sang-soo preispituje i istražuje značenje ljubavi u životima svojih filmskih likova, u kontekstu ljubavnog odnosa. Ovdje je riječ o mladoj glumici koju je nesretna ljubavna avantura sa oženjenim filmašem ostavila u bolnom gubitku, čežnji i žudnji za nerealiziranom ljubavlju. Film je nominiran za Zlatnog medvjeda na festivalu u Berlinu, dok je glavna glumica Min-hee Kim nagrađena Srebrnim medvjedom za najbolju žensku ulogu.

Stalno prisutnom festivalskom temom suočavanja s prošlošću među ostalim se naslovima, bave filmovi autora Radua Judea i Lissete Orozco. Dokumentarac Mrtvi narod najnoviji je film renomiranog rumunjskog autora, autora niza nagrađivanih igranih filmova u kojima se pretežno bavi suvremenim temama. Riječ je o esejističkom nizanju povijesnih materijala Judeove domovine tijekom turbulentnog i krvavog perioda od 1937. do 1946. Autor se na inteligentni i originalan način bori sa antisemitizmom i nacionalističkom propagandom u kontekstu svakodnevnog života ljudi.

Adrianina pogodba je filmski prvijenac Lissette Orozco, snažan i intimni portret autoričine obitelj u kojem otkriva kako je njezina najdraža teta radila za čileanskog diktatora Pinocheta i njegovu tajnu policiju, DINA-u. Adriana je oduvijek bila redateljičina omiljena teta koja se skrasila u Australiji. No tijekom posjeta obitelji u Čileu 2007. ona biva uhićena pod optužbom da je radila u Pinochetovoj službi. Kroz snimanje filma, Orozco otkriva dosad nepoznate i neotkrivene konflikte unutar obitelji koji odražavaju društvene probleme njihove zemlje uopće. Film je osvojio nagradu za mir na Berlinaleu.

Ulaz na sve projekcije i popratna događanja 15. Human Rights Film Festivala je besplatan.