Dobar tekst
Moja Zlatna dolina – sjećanja i stvarnost
“Vozite li od Požege prema Parku prirode Papuk doći ćete do klanca koji najavljuje spektakularno bubrenje tla, mjesto nad kojim vječno mile vagoni niskih oblaka, užurbani kao putnici što prodiru kroz paru na peronima u starim filmovima. Kao kula stražara nad tim prizorom – brdima što su se uzbibala kao njuška psa koji se kesi – nadima se debeljuškasto brdo, nalik na one debele, specijalne kornete koje su nekad nudile slastičarne (danas?), no koje sam odbijao kušati jer su izgledali prijetvorno. Prijetvorno i slatkasto. Na vrhu tog brda nalaze se ruševine tvrđave koju narod zove Turski grad, iako je za vjerovati da posada tog grada nije sebe smatrala građanima. Kada se uspnete na Turski grad: pogled puca po Zlatnoj dolini; spektakularan pogled bez sumnje, od onog tipa što zaslužuje dug, evokativan opis. Slavonci bi rekli: šenblik!”, piše Neven Svilar. Booksa
