Moje, tvoje, naše #11 - Monitor.hr
15.04.2016. (10:01)

Moje, tvoje, naše #11

Čovjek naprosto poželi posjetiti Rijeku. Grad, inače ne pretjerano privlačan, lučki, brdovit. Poznat po bijesnom ravnatelju HNK, zgrade koja se, tko zna zašto, našla baš u tom gradu, baš među tim ljudima. Neobičnim ljudima, nekako previše građanskim.

Pa se tako baš tamo dogodi i manifestacija atipična, posve neprikladna mitelojropiš štihu kakvog njegujemo, od velebnih i velevažnih kulturnih manifestacija u glavnom gradu do prikaza kulinarskog umijeća domicilnog seljaštva britanskom visokom plemstvu.

Moje, tvoje, naše jedna je od takvih atipičnih manifestacija. Naočigled nikom zanimljiva, manifestacija veže digitalno i analogno, svijet profanog bivanja i svijet digitalne sveprisutnosti.

To se dvoje danas snažno isprepliće, čak i kad akteri toga nisu ni svjesni. Zbog toga je propitivanje te interakcije, njenih dobrobiti i njenih opasnosti, tako aktualno i tako intrigantno. Ovogodišnja tema manifestacije bila je – nadzor.

Zar može biti aktualnije? Danas, kod nas?

Manifestacija je bila podijeljena na dva dijela: izložbeni, u kojem su rijetki koje to zanima (iako, hvalio mi se organizator, ove godine je izložba bila vrlo dobro posjećena) mogli vidjeti vrlo moderne, slabo razumljive instalacije koje upotpunjuje pripadajući vodič, bez kojeg je (a tehnološki manje educiranim posjetiteljima i sa kojim je ponekad) teško uočiti nit vodilju izloženog umjetničkog djela.

Pa tako jedan običan plišani panda (Ai Weiwei i Jacob Appelbaum) ostaje samo to, jeftina kineska mas-produkcija jeftinih emocija za klince i one koji se tako osjećaju – sve dok ne pročitate vodič i ne pogledate filmić o tome što se u pandi zaista krije: izrezani dokumenti NSA koje je Snowden otkrio javnosti umjesto umjetne vate, te u pandi skriven USB stick sa svim dokumentima WikiLeaks arhive: analogni backup digitalnih podataka koji je vrlo siguran upravo zato što figurira kao muzejski izložak.

Ili pak lažna putovnica Satoshija Nakamotoa (Emilie Brout i Maxime Marion), pokušaj da se mitskom liku nepoznatog i nepoznato postojećeg izumitelja Bitcoina da identitet u fizičkom svijetu, naručen na crnom e-tržištu i plaćen Bitcoin valutom.

Za puno razumjevanje izložbe potrebno je barem malo znati o e-kulturi, pa je ista zato tako dobro legla baš tom gradu koji je sav nekako nahero naslonjen na granitnu zidinu uštogljene hrvatske kulture. Sama izložba traje do kraja travnja, a fotke sa izložbe i drugih događanja možete pogledati ovdje.

Predavanja, dvodnevni događaj, posjetiteljima je (usudit ću se tako reći) ponudio i više od izložbe: jednu zanimljivu radionicu nevidljive tinte sa pripadajućom detektivskom pričom (Amy Suo Wu), gdje su sudionici imali priliku pisati nevidljive poruke vlastoručno napravljenom nevidljivom tintom, a što je prema riječima autorice svojevrsan paradoks modernog društva koje nastoji prodrijeti u sve elektroničku komunikaciju vlastitih građana dok pritom deklasificira vlastite dokumente o izradi i upotrebi nevidljive tinte kao zastarjelu i bezopasnu tehnologiju. Valjda se blesavi teroristi neće sjetiti koristiti nešto tako low-tech…

Internetski krajolici (Evan Roth) ispričali su priču o fizičkom aspektu digitalnog kroz jednu posve umjetničku vizuru debelih optičkih kablova koji Internetom premrežuju kontinente.

Prevazići paradigmu tehnologija kontrole (Tomislav Medak) propituje stvarnu funkciju Interneta i modernih tehnologija u odnosu na zamišljene i željene aspekte, sažimajući trenutno stanje u jednostavnom i ubojitom zaključku: “kapitalizam se dokopao Interneta”, te propitujući mogućnost izmicanja novom e-poretku kroz projekte poput digitalne javne knjižnice.

Crna kutija, crna komora (James Bridle) upućuje na nadzor, koji je i tema manifestacije, sveprožimajući i nevidljiv, uzročnik tjeskobe ili rezigniranosti, a na tu se temu lijepo nadovezala i priča o izložbenom projektu The Black Chamber (Bani Brusadin) koji želi raspravljati o ulozi umjetnosti u vremenu masovnog nadzora, te povezanosti umjetnosti, političkog aktivizma i haktivizma.

Šećer je ostavljen za kraj: nakon zanimljivih predavanja pomalo opterećenih teorijom moderne umjetnosti u digitalnom vremenu, Panoptikon: otpor nije uzaludan (Annie Machon) na živahan i duhovit način razbila je žena zviždačica koja se od službenice britanske kontraobavještajne službe MI5 pretvorila u zviždačicu, zajedno sa svojim partnerom zatim malo bježala po Europi i na kraju napisala knjigu o događaju.

Unveil (Nina Boelsums) performans je mlade umjetnice koja je, opskrbljena svojim vjernim Arduinom i za tu priliku posebno napravljenom odjećom, usporedila naoko nevin čin surfanja Internetom u aktivnost koja podlo razotkriva ljudsku intimu: svaki cookie kojeg bi pritom posjetila razmaknuo bi dio odjeće, otkrivši publici njenu kožu, simbolički pokazujući kako nas naše on-line aktivnosti razotkrivaju nepoznatim očima sve do najintimnijih detalja.

Eto, nije nikakvo čudo što se takva manifestacija događa u Rijeci, ali ne i u Zagrebu. Mislim, ipak je prirodnije da bude tamo: em nema domoljubnih elemenata, em se bavi nečim što je teško razumljivo profilu ljudi kakvog političari vole. Možda jest bilo dobro, dapače izvrsno, no bilo je i poprilično neformalno, opušteno, premalo akademski. Neprimjereno.

Najveći krimen manifestacija je imala u svojem fokusu: propitivanju ispravnosti, korisnosti i opravdanosti nadzora, kritici modernog aparata koji je i sam svjestan da, u želji da nadzire sve i svakog, samog sebe zatrpava količinom podataka koje nije u stanju obraditi i time zapravo poražava samog sebe.

Propitivati nadzor moguće je u Rijeci. U Zagrebu, bojim se, možemo eventualno govoriti o nadzoru onih koji propituju.

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.


Slične vijesti

15.04.2016. (10:10)

Even parity

Panda Ai Weiweija i nevidljiva tinta na ‘Moje, tvoje, naše’ #11 u Rijeci

Plišani panda Ai Weiweija i Jacoba Applebauma koji u sebi, umjesto vate, skriva izrezane Snowdenove dokumente o NSA i USB stick sa svim dokumentima WikiLeaks arhive, vidio je Radoslav Dejanović u Rijeci na manifestaciji Moje, tvoje, naše. Posebno je zanimljiva bila radionica pisanja nevidljivom tintom. Manifestacija je gotova ali izložba je otvorena do kraja travnja. Monitor

07.04.2016. (00:22)

11. festival "Moje, tvoje, naše" u Rijeci

Danas se u Rijeci otvara tradicionalna manifestacija “Moje, tvoje, naše” u organizaciji udruge Drugo more. Kao i svaki put, i ovogodišnja manifestacija bavi se društvenim pitanjima čije se granice razlijevaju u svijet digitalnog, prožimajući i fizički i virtualni aspekt društvenog bića. Tema ovogodišnje manifestacije je nadzor – rekli bismo, upravo “timely” izabrana tema!

Manifestacija započinje u četvrtak u 20 sati izložbom “Crna komora” u Malom salonu (sudjeluju Jacob Appelbaum i Ai Weiwei, Zach Blas, James Bridle, Émilie Brout i Maxime Marion, Simon Denny, Jill Magid, Metahaven, Laura Poitras, te Evan Roth), a nastavlja se kroz petak i subotu radionicom, prezentacijama i diskusijama, redom vezanim uz cyber-prostor i problem zaštite privatnosti.

Ulaz na izložbu, diskusije i radionicu je besplatan (potrebno je samo na vrijeme rezervirati mjesto na radionici), a više o programu, performansu i gostima možete saznati ovdje.

Problem privatnosti u virtualnom ali i stvarnom svijetu vrlo je ozbiljno pitanje, pa bi zato svi domoljubno nastrojeni, slobodnomisleći, samokoalirajući građani i e-građani morali prisustvovati ovoj manifestaciji. Nema ulaznica, nije potreban potpis kod javnog bilježnika. Sa sobom ponesite samo mozak.

29.04.2015. (09:11)

Moje, tvoje, naše #10

Pripadne mi, tako, ponekad kod ljudi koji me se još sjećaju, poziv da sudjelujem na ovom ili onom događanju. Najčešće je to kakva konferencija ili događaj, redovito informatičkog tipa. Sudjelujem kao novinar, ponekad i kao predavač. Nekad pričam, nekad samo pišem.

Konferencije kao konferencije, prilika za druženje s kolegama iz struke i susret s ljudima koje su život i poslovi odveli nekamo daleko. Prilika sponzorima da se predstave u upravo izvrsnom svjetlu i objasne nam kako su njihovi proizvodi prekrasni, predobri i kako bez njih zapravo ne možemo živjeti. Zabavno, ali i predvidljivo: red druženja, red sponzora.

Time je manifestacija koja se krajem ovog mjeseca održala u Rijeci, a na koju sam bio pozvan, bila drugačija i osvježavajuća. Intelektualno zahtjevnija, no simpatično zabavna i opuštena.

“Moje, tvoje, naše” propituje pitanje vlasništva u modernom svijetu. Pitanje vlasništva nije neupitno kako bismo na prvu loptu pomislili – ono je fluidno i tijekom vremena se mijenja. Isprva vlasništvo vjerojatno nije ni postojalo, no razvojem civilizacije nastajali su i nestajali različiti oblici vlasništva (sve do ekstrema poput osobe kao vlasništva, koji je dugo pokretao antičko i manje antičko gospodarstvo), a ono što imamo danas transformira se i drastično mijenja praktički unutar životnog vijeka jedne generacije (privatni vlasnik → nacionalizacija → samoupravljanje → tajkunizacija).

Ovogodišnja manifestacija za temu je imala mrežu u smislu Mreže – jednog i jedinog Interneta, medija koji osim komunikacije nudi i filozofsku nadgradnju. Tako sam se zatekao u društvu nekoliko zanimljivih ljudi koji su na svojim predavanjima olako baratali pojmovima poput “socijalizam” i “proletarijat”, kod nas tako bremenitim i na rubu da postanu psovke.

Stranci koji nam dolaze s tvrdog kapitalističkog zapada tako nisu imali baš nikakvih problema da izraze kritiku društva iz kojeg dolaze, ukažu na interne tenzije sustava koje se reflektiraju u cyberprostoru i opletu po ideji kako je dobro samo ono što je trenutno u modi.

Manifestaciju je otvorila Tatiana Bazzichelli (Berlin), kustosica izložbe “Umreženi poremećaji” koja povezuje suvremene umjetnike koji se bave hacktivističkim aspektima Interneta, provokativnim i disruptivnim (jer Facebook ne voli Seppukko) uz simpatičnu DIY instalaciju pneumatskog sustava slanja poruka po izložbenom prostoru (Izložba se nalazi u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i možete je pogledati do 14.5.).

Predavanja je otvorio Richard Barbrook (Westminster) govoreći o tome što se dogodilo s kritikom neoliberalne politike časopisa Wired koji je prije dvadeset godina bio jedan od značajnih medijskih ekspozitora on-line kulture, time i poduzetništva (ušminkani izraz za kapitalizam); kritika neoliberalizma u časopisu, koju su napisali Richard Barbrook i Andy Cameron, bilo je jedno od značajnijih djela svog vremena.

Njegovo izlaganje nastavio je Stephen Wright (Pariz) pričom o korisništvu (izvorno “usership”, nekodificiran izraz na engleskom jeziku, ali koji se na Internetu koristi u različitim interpretacijama), svojstva stvari da omogućuje drugim osobama korištenje stvari na način koji se tim osobama čini prikladan. Iako bi to na prvo uho zvučalo posve logično, upravo u modernim medijima najjače se očituje imanentni sukob vlasništva i korisništva, najvidljiviji kroz Digital Rights Management i već notornu činjenicu da proizvođači aplikacija (i operacijskih sustava) nastoje čvrsto definirati i ograničiti načine na koje korisnici njihovih proizvoda imaju pravo iste koristiti.

Arne Hinz (Cardiff) bavio se političkim implikacijama cyber-zviždača, od nezaobilaznog Snowdena i pomalo zaboravljenog/e Bradleya/Chelsea Manning(a), ispitujući ulogu Interneta u agregiranju, pa i ohrabrivanju razotkrivanja slučajeva korupcije i nepravde – s nezaobilaznim osvrtom na pitanje špijuniranja građana od strane vlastite države.

Manifestacija je završila okruglim stolom pod nazivom “Političke implikacije mreže”, kojeg je otvorio Dmytri Kleiner (Berlin), developer i autor knjige “The Telekommunist Manifesto”.

Pomalo me iznenadio relativno mali odaziv publike koja je bez problema stala u relativno mali prostor Filodrammatice, no kažu mi organizatori kako osjećaju već neko vrijeme apatiju u zraku, pa ni punk koncert koji se održavao u isto vrijeme nije prošao znatno bolje.

Šteta, jer ovo je bila rijetka prilika čuti razmišljanja ljudi čiji mentalni sklopovi funkcioniraju dijametralno suprotno mnogo poznatijim gostujućim predavačima, uglavnom dobrostojećim zastupnicima neoliberalnog kapitalizma i ultrakonzervativnog svjetonazora.

Predavači su bili počašćeni i neobičnim poklonom, posjetom brodu Galeb koji je nekad po bijelom svijetu razvažao druga Tita i njegove goste, a danas otužno hrđa u riječkoj carinskoj luci. Hrđav i truo, privlačan je fotoaparatu ali i opasan za posjetitelje; čekajući neka bolja vremena i poduzetnije kapitaliste da od trulog simbola socijalizma napravi turističku meku kapitalističkog tipa (pri čemu trenutni vlasnik broda, grad Rijeka, tražeći 10 milijuna eura i 3% prihoda za 30-godišnju koncesiju izvrsno demonstrira kako ne razumije kapitalizam).

Hodajući oprezno brodom i zavirujući u Jovankinu spavaću sobu osjetio sam neku poveznicu stanja broda sa stanjem države. SFRJ, da ne bi bilo zabune. Zašto ste uopće pomislili na nešto drugo?

Autor je jedan od vodećih domaćih informatičara i ekspert za slobodni softver, informatički novinar, bivši stručni savjetnik za informatiku u poglavarstvu Grada Zagreba i vlasnik tvrtke Operacijski sustavi. Jedan je od 25 najboljih IT konzultanata u Hrvatskoj, prema izboru korisnika tih usluga. Autor je i SF knjige ‘Umišljena inteligencija’, koju u obliku e-booka možete besplatno skinuti na svoj Android uređaj s Google Play.