‘Mommie Dearest’ – osobni horor Faye Dunaway

U prošlom tekstu o filmu What Ever Happened To Baby Jane? spomenula sam kako su i Bette Davis i Joan Crawford imale buran privatan život, ni jedna nije imala sreće u ljubavi, Bette Davis kćerka je optužila za emocionalno zlostavljanje, a Joan Crawford njena je posvojena kćer Christina optužila da ju je zlostavljala i psihički i fizički.

Samo godinu dana nakon majčine smrti, Christina Crawford objavila je autobiografiju pod nazivom Mommie Dearest u kojoj detaljno opisuje kako ju je poznata glumica tukla i ponižavala od malena, opisujući je kao agresivnog tiranina opsjednutog čistoćom, osvetoljubivu, razdražljivu i taštu ženu te alkoholičarku.

Naravno da je takva knjiga izazvala velik interes javnosti, to je tada u Hollywoodu odjeknulo kao da danas neko od djece Angeline Jolie objavi nešto slično. Pozornost koju je knjiga izazvala dopala se producentima te je odlučeno kako će se snimati film istog naziva. Jedan od producenata bio je Terry O’Neill, zaručnik Faye Dunaway, koji je glumicu nagovorio da prihvati glavnu ulogu.

Mommie Dearest bio je, očekivano, komercijalni hit, ali kritika ga je popljuvala, posebno nevještu režiju neiskusnog Franka Perryja te izvedbu Faye Dunaway koja je od lika Joan Crawford učinila grotesknu karikaturu, te čitavom filmu, koji ionako nije izgrađen na baš kvalitetnim temeljima, priskrbila oznaku camp filma. Zapravo, film je u početku reklamiran kao drama, no zbog smijeha koji je izazvao, naravno nehotice, i studio se počeo praviti kako je upravo to bila namjera.

Naravno da se u filmu dotiču i teme nemilosrdnog filmskog biznisa te stresa koji proživljava samohrana majka čiji je privatni život javna stvar, no one su pale u sjenu, nadglasane urlanjem glavne glumice u gotovo svakoj sceni. Kažu da je zbog toga Dunaway tijekom snimanja ostala bez glasa.

https://www.youtube.com/watch?v=EliGqYkFUyY

Faye Dunaway je zažalila što je pristala igrati tu ulogu, krivila je redatelja jer nije postavio granice, zauzdao njenu glumu (zbog neiskustva, a možda i namjerno), producente jer su je uvjerili kako će film prikazati Joan Crawford kao ženu sa manama i vrlinama, a ne samo verziju iz tabloida, no kasnije je i sama izjavila kako je u startu bilo jasno da će film biti eksploatacijski jer je takva bila i knjiga. “Kada donesete odluku, morate živjeti sa posljedicama”, rekla je u jednom od komentara, no i dalje je Mommie Dearest krivila za silaznu putanju kojom je njena karijera krenula nakon nesretnog filma i uklete uloge. Čak je izjavila kako nekad noću osjeća da duh Joan Crawford nije zadovoljan filmom.

Možda bi stvarno bilo bolje da ovaj film nikada nije snimljen jer je od početka bio osuđen na propast. Svjesno ili ne, Christina Crawford se željela osvetiti majci, no kada se ta lavina zamjeranja i ljutnje pokrenula, jednostavno je bila nezaustavljiva u svojoj razornoj moći. Dobili smo djelo koje progovara o tragediji, ali u gledatelju izaziva podsmijeh umjesto suosjećanja prema glumici čiji je karakter sigurno bio slojevitiji od onog prikazanog u filmu, i suosjećanja prema žrtvi u čije se traumatično iskustvo ne smije posumnjati.

Ne samo da je film mrlja u filmografiji Faye Dunaway, on je i mrlja u spomenu na hollywoodsku zvijezdu koja je svojim karakterom i pojavom izazivala divljenje, a ne gnušanje kao nakon filma. Kompleksno je pitanje treba li i kako odvojiti osobu od njene umjetnosti, odnosno prestati je cijeniti, osuditi zbog greški u privatnom životu ili nekako odvojiti dva svijeta, nastaviti voljeti ono što radi, bez obzira na propuste koje čini kao običan čovjek. Sličan primjer koji mi pada na pamet, ali iz muškog svijeta, je Roman Polanski. No tu polemiku ostavljam nekom drugome.

Bilo kako bilo, film je snimljen, vrijeme ga je učinilo već pomalo zaboravljenim, ali scena s vješalicom, u kojoj još jedna luda žena, podivljala Faye Dunaway, ima jedan svoj noćni ispad u dječjoj sobi, stekla je zasluženo kultni status.