'Ne gledaj mi u pijat' u kinima od 17. studenog - Monitor.hr
14.11.2016. (12:17)

‘Ne gledaj mi u pijat’ u kinima od 17. studenog

Nagrađivani film Ne gledaj mi u pijat mlade hrvatske redateljice Hane Jušić 17. studenog stiže u domaća kina, a hrvatsku premijeru imat će 15. studenoga u sklopu Zagreb Film Festivala koji će ovom prilikom ugostiti cijelu filmsku ekipu. Dan nakon premijere u Zagrebu bit će održana premijera u Rijeci, a uz zagrebačko kino Europa i riječko Art kino, ‘Pijat’ će se tijekom studenoga moći pogledati i u neovisnim kinima u Velikoj Gorici, Zaboku, Samoboru, Zelini, Rijeci, Pazinu, Poreču, Bjelovaru, Čakovcu, Osijeku, Valpovu, Đakovu, Sinju, Splitu, Vodicama i Dubrovniku.

‘Ne gledaj mi u pijat’ film je o odrastanju i obiteljskim odnosima. Junakinja filma je Marijana Petković (Mia Petričević), čija se svakodnevica vrti isključivo oko njene obitelji. Petkovići žive doslovno jedan na drugome u minijaturnom stanu, međusobno se dovodeći do ludila. Nakon što dominantni otac obitelji (Zlatko Burić) doživi moždani udar i ostane prikovan uz krevet, Marijana preuzima ulogu vođe čopora. Dok njena neodgovorna mama (Arijana Čulina) i usporeni brat (Nikša Butijer) situaciju čine sve težom, Marijana radi dva posla kako bi održala obitelj.

Scenarij i režiju potpisuje Hana Jušić, autorica nekoliko zapaženih kratkometražnih igranih filmova prikazanih na brojnim filmskim festivalima (‘Zimica’, ‘Terarij’, ‘Da je kuća dobra i vuk bi je imao’…). Glavnu ulogu nosi Mia Petričević, diplomirana arhitektica koja je ulogu prihvatila iz znatiželje, a uz nju glume i Zlatko Burić i Nikša Butijer te poznata kazališna glumica i spisateljica Arijana Čulina kojoj je ovo debitantska uloga na filmu.

‘Ne gledaj mi u pijat’ premijerno je prikazan u programu Dani autora (Giornate degli autori) u sklopu 73. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji, nakon čega je bio prikazan u programima međunarodnih filmskih festivala u Varšavi, Rejkjaviku, Vancouveru, Tokiju i Valladolidu (Seminci). Film je ovjenčan nagradom FEDEORA-e u Veneciji, Posebnim priznanjem u Vrašavi, nagradom za režiju u Tokiju te nagradom za najbolji dugometražni film u natjecateljskom programu Meeting point na Seminciju.


Slične vijesti

01.09.2017. (19:35)

‘Ne gledaj mi u pijat’ – hrvatski kandidat za Oscara

Film ‘Ne gledaj mi u pijat’ redateljice Hane Jušić bit će predstavnik hrvatske kinematografije u selekcijskom procesu za 90. nagradu Oscar u kategoriji najbolji strani film.

Petnaest članova komisije Hrvatskog društva filmskih djelatnika odlučilo je tajnim glasovanjem s natpolovičnom većinom od 8 članova da je ‘Pijat’ najbolji u finalu gdje su bili još i ‘Ministarstvo ljubavi’ redatelja Pave Marinkovića, ‘Sve najbolje’ redateljice Snježane Tribuson, ‘Ustav Republike Hrvatske’ Rajka Grlića i ‘Uzbuna na zelenom vrhu’ redateljice Čejen Černić.

Ovo ne znači kandidaturu za Oscara, nego samo prijedlog članovima Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti da uzmu ovaj film u obzir.

05.05.2017. (15:47)

Hani Jušić nagrada na Crossing Europe film festivalu

Na glavnom takmičarskom programu Crossing Europe festivala u Linzu, u trci za najbolji igrani dugometražni film se našlo 12 evropskih ostvarenja, a u dokumentarnom odeljku 10. U jakoj igranoj konkurenciji, pobedu je ostvario hrvatski film Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić, kojoj je uručena novčana nagrada od 10.000€. Svoju odluku da film izdvoji iznad drugih, tročlani žiri u sustavu Cosima Finkbeiner (DE; Beta Cinema Munchen), Karel Och (CZ; umetnički direktor festivala u Karlovym Varyma) i Andrei Tănăsescu (RO/CA; jedan od programera TIFF-a i suradnik Bukureštanskog Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma) obrazložio je sledećim riječima: “Suptilnim i zaraznim smislom za humor i stalno rastućom dramatičnom snagom, bili smo uhvaćeni u iznimnu filmsku viziju koja istovremeno prati nježnosti i okrutnosti obiteljskih odnosa. Složen i provokativan, iskren i pun energije, film pokazuje da nikada nije kasno odrasti.”

Miljenik publike Crossing Europea je islandski coming of age dugometražni prvenac Islanđanina Guðmundura Arnara Guðmundssona Heartstone, koji je od svoje međunarodne premijere na TIFFU-u odneo 26. internacionalnih festivalskih nagrada, između ostalog u Veneziji, Warsawi, Solunu, Goeteborgu, na beogradskom FEST-u, na copenhagenskom CPH PIX-u i u Chicagu. U zreloj priči o odrastanju u anonimnom islandskom ribarskom seocetu u kome dva najbolja prijatelja Thor (Baldur Einarsson) i Kristjan (Blær Hinriksson) tokom leta prolaze kroz prve pubertetske emotivne i hormonima nabijene transformacije, Guðmundsson oslikava uticaj neposredne okoline na oformljivanje seksualnog identiteta i kriza koje nastaju onda kada se on ne poklapa sa normama jedne duboko konzervativne, testosteronom i ribljim iznutricama obeležene zajednice. Fokusirajući se pre svega na samo prijateljstvo koje počinje da se klima onoga trenutka kada Thor stiče prva seksualna iskustva sa curama, dok Kristjan otkriva da ga za svoga nerazdvojnog kompanjona ne vezuje samo prijateljstvo, reditelj pokazuje uzročno-posledične situacije, otkrivajući nepoznate, van-urbane mehanizme islandskog društva.

Odličan kasting je najjača potpora filmu koji se povremeno gubi u filmskoj razglednici islandskih pejzaža, koliko impresivnih, toliko pre-učestalih. Iako su oni tu da naglase pritiskujuću sumornost tamošnjeg leta koje bismo na ovim prostorima smatrali prolećnim ili jesenjim, te prazninu i limitiranost opcija za lakše suočavanje sa pubertetom, oni radnju filma povremeno rastežu kao kore za pitu. Ipak, građenje glavnih junaka teče glatko i dijalozi se čitaju kao izvodi iz mladalačkih dnevnika. Oba dečaka potiču iz disfunkcionalnih familija sa roditeljima ili uskih pogleda na život ili otuđenih od zajednice. Thorova samohrana majka (Nína Dögg Filippusdóttir), i dalje relativno mlada i zgodna žena je u potrazi za novim partnerom na stid sopstvene dece koja prihvataju osudu okoline da se tako nešto jednostavno “ne radi”, dok je Kristjan taoc neuračunljivog, grubog oca. Oprezno i verno stidljivosti nesigurne tinejdžerske psihe, reditelj Kristjana navigira do prvih diskretnih pokušaja fizičkog približavanja Thoru sa dramatičnim, ali logičnim posledicama. Osećaj koji se stvara je da je film skrajnut montažom (veran izreci: mnogo babica, kilava deca), ali svejedno ostaje dovoljno fokusiran na temu i veran stvarnosti, uz sanjivu fotografiju Sturle Brandth Grøvlena (srebrni medved za kameru u filmu ”Victoria” Sebastiana Schippera 2015), da bi ostavio pečat na gledaoca. (7/10)

Konkurentski A Taste of Ink, prvenac Morgana Simona (FR) koji je doživeo svetsku premijeru u San Sebastianu prošle godine (specijalno priznanje za rediteljskog newcomera), je socijalna drama u kojoj ljubavni trougao igra funkciju rebelističkog očajničkog akta nevoljenog i zapostavljenog sina nad ocem. Iako predominantno pravolinijski, film nije sasvim predvidljiv – u scenariju koji ocrtava život dvočlane porodice, sa ocem koji sprovodi psiho-teror nad svojim jedincem, nalaze se momenti koji dovode krv do ključanja u intenzivnim scenama pasivno-agresivnih igrarija patrijarha (Nathan Willcocks).

Vincent (sjajan Kévin Azaïs) je jedan od dvadesetogodišnjaka koji žive u socijalno slupanim stanovima jeftinijih delova Pariza. Na vratima njegove sobe se nalazi kičasti poster sa palmama, zaostavština iz detinjstva i suštinska suprotnost njegovom načinu života obeleženog nastupima u hard-core bendu ”Seven Days Diary” čiji je pevač. Njegovo telo je išarano tetovažama koje se čitaju kao vrsta auto-psihoterapije u pokušaju da se nosi sa nedavnom smrću majke i ledenom ravnodušnošću oca. Na Vincentovim grudima stoji “Count your Blessings”, izrekom u ratu reči sa naslovom filma u francuskom originalu – Compte tes Blessures; on zaista umesto blagoslova broji povrede, telesne i duševne.
Lik majke jednoga dana osviće na Vincentovom vratu i na zaprepašćenje tattoo umetnika i člana benda, ona dobija društvo sadističkog oca. Reakcija ohladnelog roditelja koji prolazi kroz teški mid-life crisis je očekivana – umesto emotivne reakcije na doživotni tribut na Vincentovoj koži, on mu sasipa težak tovar uvreda u lice. Tenzija između njih dvojice iz minuta u minut raste i kulminira pojavom očeve ljubavnice (Monia Chokri), zgodne mlade kasirke lokalnog supermarketa koja od pasivne pojave koja sa sofe u dnevnoj sobi prati šund programe na televiziji, prerasta u ključnu figuru definitivnog porodičnog raspada.

‘A Taste of Ink’ je film koji bi bez Kevina Azaïsa bilo teško učiniti ubedljivim. Zainteresovanost zgodne žene za dosadnog, omatorelog i prekog muškarca je skoro apsurdna, dinamika između oca i sina je nepostojana, odmeravanje snaga pozorišno. Teško je zamisliti prevejanog momka iz mangupskog kraja koji dozvoljava da se neko na njemu do te mere iživljava a da mu makar jednom ne poleti pesnica. Kraj filma je zbog toga vrsta kompenzacije za sve momente u kojima je pesnica falila – najekstreminiji oblik psihičke osvete u kome osvajanje očeve ljubavnice teče pred njegovim očima.

Soundtract filma je najboji pratilac Vincentovih duševnih stanja, sa hard-core zvucima koji čupaju bes i frustraciju iz njega. (6/10)

In The Blood Rasmusa Heisterberga je saga o samo-destruktivnom, ali briljantnom studentu medicine Simonu (Kristoffer Bech) koji sebe nepromišljenim, sebičnim ponašanjem otuđuje od okoline zbog krajnje detinjih reakcija na odrasle odluke svoja najbliža tri prijatelja sa kojima živi u Kopenhagenu. Heisterberg, koji je iskusan scenarista, se prvi put nalazi iza kamere.

Dvadesetčetrodišnji Simon prolazi kroz fazu koja se lako može pobrkati sa coming of age materijalom, dok je jednostavno jedan od onih koji se plaše ozbiljnosti i obaveza odraslog života. Dok sanja o jednoipogodišnjem boravku u džunglama Bolivije povodom naučnog projekta svog medicinskog fakulteta, njegove jedine delatnosti su žurke, opijanje, “hirurški alkohol” i seks. I dok dotičnog leta čini sve da živi prema svome motu – samo zabava i ništa ozbiljno – njegovi najbliži prijatelji Knud (Elliott Crosset Hove), Søren (Aske Bang) i Esbe (Mads Reuther) donose važne životne odluke.

Problem je u tome što su sva četvorica ravnopravni vlasnici stana koji dele i Simon se nalazi sateran u kut shvativši da je jedini koji je zadovoljan anarho-slobodama sve-muške stambene zajednice. Najekstremnija od svih promena koja Simona baca u seriju tantruma histeričnog deteta je želja ostale trojice da prodaju stan ne bi li se pomerili iz adolescentne komfornosti u pravcu organizovanijih života. U mešavini besa, razočarenja i povređenog ponosa, Simon postaje sve bezobzirniji i agresivniji, izlažući i sebe i okolinu opasnosti. Kada u grubijanskom trkanju biciklima lomi ruku Sørenu, dinamika grupe se bespovratno raspada. Iz istog tog inata kojim je zakovan za svoja nepisana pravila o slobodi, on propušta šansu za ostvarivanjem ljubavne veze sa Emilie, šankericom u lokalnom pabu koju slučajno upoznaje na ulici. Iako baca fraze slične njegovima iz očiglednog straha od ponovnog slamanja srca, Emilie bi mogla postati Simonova oaza normalnosti. Ta spoznaja mu stiže prekasno, posle pritiskanja previše pogrešnih gumba. I dok tokom kratkog danskog leta šara po žurkama, klubovima i festivalima, prati ga izvanredna muzika Jonasa Colstrupa i Jóhanna Jóhannssona (kompozicije za Villeneuvove ‘Arrival’ 2016 & ‘Siccario’ 2015, Marshov ‘The Theory of Everything’ i izvanredan kratki dokumentarac ‘A Man Returned’ Mahdia Fleifela)

Simon kratkotrajno dobija intenzivnu party podršku u svome najboljem prijatelju Knudu koji pati zbog raskida sa dugogodišnjom devojkom Miom (Lea Gregersen), sve dok se stvari ponovo ne vrate starom. Da to ne donosi ništa dobro jasno je od samog početka. Simon i Knud bivaju uhićeni za krađu hirurškog alkohola, ali Simon, nošen krivicom zbog vrućeg one-night-standa sa Knudovom devojkom, preuzima svu krivicu na sebe čime je put u Boliviju za njega zauvek zatvoren i prijateljstvo trajno uništeno. Kraj bi mogao postati iritantno predvidljiv da Heisterberg ne zna šta radi. On Simona polako dovodi do spoznaje da nije svet naopačke, nego on i to čini na nepretenciozan način, kanivši se didaktičko-pametujućeg pristupa. Sudbine glavnih protagonista su ostavljene tamo gde jesu, iako postoji određena izvesnost kako će se dalje razvijati u nekoj van-celuloidnoj budućnosti.

Posle dobrog prijema u Torontu (TIFF), ‘In The Blood’ je postao regularan gost festivalskih programa, što najviše duguje odličnom scenariju Heisterberga koji iza sebe ima impresivnu spisateljsku biografiju u koju se, pored duge liste scenarija za TV serije, dokumentarce i kratke filmove, ubrajaju saradnje na The Girl With the Dragon Tattoo Nielsa Ardena Opleva (original iz 2009), King’s Game & A Royal Affair Nicolaja Arcela (2012) ili The Absent One Mikkela Nørgaarda (2014). (8/10)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

08.04.2017. (05:13)

Vilnius Film Festival Kino Pavasaris: Mia Petričević najbolja glumica, specijalno priznanje Kristini Kumrić za kratki film ‘Po čovika’

Najveći filmski festival Litvanije je zatvorio svoje 22. izdanje 6. travnja ceremonijom na kojoj su objavljene nagrade. Za najbolji igrani film u programu Nova Evropa-Nova Imena, tročlani internacionalni žiri koji čine programer Göteborg filmskog festivala Freddy Olsson, predsednica internacionalne Fipresci asocijacije filmskih kritičara Alin Tasciyan i filmski kritičar/ programer Boris Nalepo, je proglasio The Last Family poljskog reditelja Jana P. Matuszyńskog, kome je ovo posle pet kratkih i jednog dokumentarnog filma, prvi dugi metar. Film koji je premijerno prikazan u Locarnu prošle godine je nesvakidašnja hronika poslednjih 28 godina života poljskog arhitekte slikara, fotografa i kipara Zdzislawa Beksinskog koji će ostati poznat kao pionir distopijskog nadrealizma.

U istoj kategoriji se takmičio i hrvatski film Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić, koji je Miji Petričević u Vilniusu doneo nagradu za najbolju glumu. Za svoj portret Vytasa, porodičnog čoveka iz provincijskog grada Litve pogođenog ekonomskom krizom 2008 u filmu Svetac, Marius Repšys je nagrađen za najbolju mušku ulogu, a publika ga je izabrala i kao najboljeg Litvanskog glumca.

https://www.youtube.com/watch?v=yLw86bkP5Qk

Bugarsko-grčka koprodukcija Slava rediteljskog dua Kristina Grozeva & Petar Valchanov je takođe pokupila dve nagrade – za najboju režiju i CICEAE Art Cinema Award. U obrazloženju glavnog žirija stoji: “Ispričali su nam emotivnu priču energičnim stilom i apsurdnim humorom, u kojoj politička moć izrabljuje poštenog radnika i troši dragocene živote svih svojih protagonista.”

U takmičarskom programu za najbolji kratki film, dvadesetominutna hrvatsko-francuska koprodukcija Po čovika Kristine Kumrić je osvojila specijalno priznanje, dok je pobednik poljski film Close Ties Zofie Kowalewske. ‘Po čovika’ je priča smeštena u Dalmatinskoj zagori 1991. u jeku rata i fokusira se na dve maloletne sestre Miu i Lorenu koje sa nestrpljenjem čekaju na očev povratak iz zatočeništva u kome je proveo tri meseca.

Neočekivan pobednik programa Baltički pogled je litvanski film Žena i Glečer Audriusa Stonysa o naučnici Aušre Revutaite koja je poslednjih 30 godina svoga života provela na planinskom vencu Tian Shan u Centralnoj Aziji, izučavajući klimatske promene. Austerlitz Sergeya Losnitse za koji se do poslednjeg momenta verovalo će biti jasni laureat u ovoj kategoriji, nagrađen je za najbolju režiju za svoj inteligentan dokumentarni film o posetiocima memorijalnih kompleksa na mestima nekadašnjih koncentracionih logora.

Kompletna lista pobednika:

New Europe – New Names Competition Programme

Najbolji film
„The Last Family“, Jan P Matuszyński (Poljska)

Najbolja režija
Kristina Grozeva, Petar Valchanov za film „Slava“ (Bugarska/Grčka)

Najbolji glumac
Marius Repšys za ulogu u filmu „Svetac“ (Litvanija/Poljska)

Najbolja glumica
Mia Petričević za ulogu u filmu „ne gledaj mi u pijat“ (Hrvatska/Danska)

CICAE Jury Film Award:
„Slava“ – Kristina Grozeva, Petar Valchanov (Bulgaria/Greece)

Takmičarski program Baltički Pogled:

Najbolji Film
„Žena i Glečer“ Audriusa Stonysa (Litvanija/Estonija)

Najbolji režiser
Sergei Loznitsa za „Austerlitz“ (Nemačka)

Najbolji glumac
Petr Skvortsov za ulogu u filmu “Učenik” (Rusija)

Najbolja glumica
Lene Cecilia Sparrok za ulogu u filmu “Sámi Blood“ (Švedska/Danska/Norveška)

Takmičarski program Kratki film:

Najbolji Film
„Close Ties“ Zofie Kowalewske (Poljska)

Specijalna Nagrada
”Po Čovika” Kristine Kumrić (Hrvatska/Francuska)

Takmičenje za najbolji studentski film:
”Vegetation Walk” – Anouk Chambaz & Julija Paškevičiūtė (Litvanija/Švicarska/Luxembourg)

Nagrade Publike:

Najbolji litvanski film
“Žena i glečer” – Audrius Stonys (Litvanija/Estonija)

Najbolji film
”Potpuni Stranci“ Paola Genovesa (Italija)

Najbolji litvanski glumac
Marius Repšys za ulogu u filmu ”The Saint” (Litvanija/Poljska)

Najbolja litvanska glumica
Gabija Jaraminaite za ulogu u kratkom filmu ”Dan Majke” (Litvanija)

Najbolji kratki film
”Running Lights” Gediminasa Šiaulysa (Litvanija/Indija/Finska)

Marina D. Richter je filmska kritičarka i novinarka iz Beograda koja već dvadeset godina živi i radi u Beču. Od 2004. je specijalni dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika za rubriku kulture. Redovno surađuje s austrijskim portalom Artmagazine.cc, a piše i za razne austrijske publikacije kao slobodni novinar.

06.03.2017. (15:26)

Mnogo lep film

‘Ne gledaj mi u pijat’ Hane Jušić najbolji film na beogradskom FEST-u

Film Ne gledaj mi u pijat mlade hrvatske redateljice Hane Jušić proglašen je najboljim filmom na beogradskom FEST-u, Arijana Čulina dobila je nagradu za najbolju žensku ulogu za isti ovaj film, a pripala mu je i nagrada žirija kritike FIPRESCI. Najbolja muška uloga je ona Pjotra Skvorcsova u ruskom filmu Mučenik čijem je redatelju Kirilu Serebrenikovu pripala nagrada za najbolju režiju. Nagradu žirija, uz priznanje i za najbolje debitantsko ostvarenje, dobio je islandski film Heartstone Gudmundura Arnara Gudmunsona. Kurir, Press

02.12.2016. (19:55)

"Citat stvarnosti"

‘Ne gledaj mi u pijat’: Podrhtavanja ispod identitetskih razvalina

“Dok obiteljska dinamika čini možda najbolji hrvatski film ikad, scene Marijaninog samootkrivenja i pseudo-bunta registriraju se kao trećerazredne psihološke ili sociološke atrakcije od kojih je svaka sljedeća manje zanimljiva zbog površnosti s kojom je prezentirana. pravo zbog diskretno-faktičnog prikaza događaja koji bi trebali odražavati više od puke informacije o tome kako je život u Šibeniku jadan i težak, film ostaje na razini nemotiviranog sociološkog obilaska dalmatinskog čemera, s Marijanom kao turističkim vodičem. Na žalost, i anti-razglednica je i dalje razglednica”, piše Kulturpunkt o debitantskom filmu Hane Jušić Ne gledaj mi u pijat.

16.11.2016. (20:20)

Ae

Hana Jušić: Dalmatinski alfa mužjaci su kastrirani

“U vrijeme kad sam počela pisati taj scenarij, u hrvatskom društvu se još nije desio taj “vigilare zaokret” i obitelj još nije imala konotacije kakve joj žele nametnuti konzervativni pokreti, ali u posljednje vrijeme, zaista, svima su usta puna obitelji kao svetinje našeg društva. Suvišno mi je polemizirati sa takvim viđenjem obitelji. Obitelj nam je svima zapravo nametnuta. Sve te patologije koje imamo često proizlaze iz obitelji. Obitelj je nešto što nas istodobno jako određuje i na pozitivan i na negativan način”, govori u intervjuu za Lupiga redateljica nagrađivanog filma Ne gledaj mi u pijat Hana Jušić.