Novi filmovi Zvjaginceva, Avranasa, Triera i Coppole na ZFF-u - Monitor.hr
25.10.2017. (08:59)

Lagano odbrojavanje

Novi filmovi Zvjaginceva, Avranasa, Triera i Coppole na ZFF-u

Sicilijanska bajka je priča o misterioznom nestanku dječaka na sicilijanskom selu, u kojoj se motiv mafijaških otmica isprepliće s mitologijom. Thelma je sramežljiva studentica biologije koja radi studija u Oslu napušta religioznu obitelj, zaljubljuje se u lijepu kolegicu i otkriva da ima telekinetičke moći. Ovo su samo neki od filmova iz ZFF-ovog programa Ponovo s nama. Više o novoj bonbon ponudi…


Slične vijesti

22.11.2017. (15:06)

Sa ZFF-a

Kritika: ‘Thelma’ – djevojka kojoj treba supermoć kako bi ostvarila sve što poželi

“Otac vodi djevojčicu u lov, tako se barem čini, sve dok umjesto u srnu pred sobom on pušku okrene prema djevojčici, no u posljednjem trenutku izgubi odlučnost i ipak ne zapuca. Očito je kako je djevojčica nešto više nego što se čini, nešto moćno čega se čak i njen otac pribojava”, radnja je to novog filma Thelma koji je prikazan u sklopu ZFF-a. Monitor.hr

21.11.2017. (19:34)

‘Thelma’ – djevojka kojoj treba supermoć kako bi ostvarila sve što poželi

Jedna od prvih scena koju vidimo je plavokosa djevojčica koja veselo hoda po ledu, fascinirana time što ispod površine, ispod svojih nogu, vidi ribe kako plivaju i što zapravo može hodati po vodi. Njen otac vodi je u lov, tako se barem čini, sve dok umjesto u srnu pred sobom on pušku okrene prema djevojčici, no u posljednjem trenutku izgubi odlučnost i ipak ne zapuca. Očito je kako je djevojčica nešto više nego što se čini, nešto moćno čega se čak i njen otac pribojava.

Već u svojim prethodnim filmovima (Oslo, August 31st i Louder Than Bombs) norveški redatelj Joachim Trier bavio se obiteljskim dramama i istraživao kako neraskidive veze utječu na život pojedinca. Tu je temu u novom filmu Thelma podigao stepenicu više ubacujući u priču nadnaravne pojave, djevojku čiji um pokreće stvari.

Thelma je djevojka koja je po prvi puta napustila obiteljski dom dolaskom na fakultet u Oslo. Povučena je, sramežljiva i nema mnogo kontakta sa drugim ljudima, osim svakodnevnih razgovora s roditeljima o kojima je dosta ovisna. Jednog dana u knjižnici uoči vrlo privlačnu djevojku koja u njoj izazove burnu reakciju, pravi epileptički napadaj. Kasnije se upoznaju, djevojka se zove Anja i Thelma joj se očito sviđa pa počinju zajedno izlaziti. Odgojena u kršćanskom duhu odricanja i odupiranja svim napastima, Thelma će po prvi puta kušati alkohol, cigarete i požudu. Posebno zbog toga će osjećati krivnju, jer što bi njen otac rekao da dozna kako je zaljubljena u djevojku.

Svi ti novi i nepoznati osjećaji zbunjuju Thelmu, izazivajući u njoj nove napadaje, pogotovo kada joj Anja uzvrati simpatije jednim nimalo nevinim poljupcem. Istovremeno, Thelma istražuje simptome svoje misteriozne bolesti te otkriva neke tajne koji su roditelji cijelo vrijeme od nje skrivali, a tiču se događaja iz prošlosti koji su izbrisani iz njenog sjećanja, nestanka njenog malog brata, te njene bake. Kada situacija izmakne kontroli, Thelma jedini spas vidi u povratku kući, nadajući se da će tamo naći sigurnost, no tamo je čekaju nove spoznaje.

Intrigantna tema filma, djevojka sa super moćima, te elementi horora čine Thelmu vrlo primamljivim filmskim izborom, no onda se po dolasku u kino dogodi sudar očekivanja i stvarnosti, kada postaje jasno da su svi triler trenuci prikazani u traileru, a radnja je sama po sebi vrlo polagana i počiva na izrazima lica glumice Eili Harboe te povremenim neobjašnjivim događajima za koje je teško razlučiti jesu li samo plod Thelmine mašte. Je li doista neko nadmoćno biće ili je to umislila?

Oni koji od filma očekuju horor ili napeti triler mogli bi biti razočarani viđenim, no oni koji zagrebu ispod površine mogli bi se ugodno iznenaditi suptilnošću poruka i simbolike kojom se Trier koristi.

Thelma je zapravo jedna djevojka koja samo želi biti sretna, a baš kao i sve djevojke, i ona u sebi ima iznimnu snagu za koju nije ni svjesna da postoji. Pritisnuta strogim odgojem, zabranama i religijom ona potiskuje svoje želje (baš kao i Justine iz filma Raw), no godinama taloženo nezadovoljstvo jednom mora izaći iz nje. Nemoj misliti da si posebna, da si bolja od drugih, rekao joj je otac, potičući je da razvija vrlo nezdravo gađenje prema vlastitim porivima i da zapravo potiskuje sebe. Ono što će ju osloboditi roditeljskih okova je ljubav, netko tko je prihvaća baš takvu kakva je i smatra da je posebna i vrijedna ljubavi. Tu će se u Thelmi probuditi velika moć – sloboda. I u tome je tajna, ona jest drukčija od drugih, ali zbog toga nije loša osoba, ona je svoja i slobodna činiti što god poželi. Nema u tome ništa nadnaravno.

21.11.2017. (01:32)

Kritični pogodak sa ZFF-a

‘Sicilijanska bajka’ – bajke za djecu i odrastanje u zemlji mafije

“Ideja da priča kontrastira brutalnost sa bajkovitošću i dečijom nevinošću je iznimno hrabra i neretko ostavlja jak emotivni utisak na koji su autori računali od samog početka. Vizuelno, film je izuzetno zanimljiv, sugestivan i pamtljiv. Sicilija koju ćemo tu videti nije surova pustinja iz mafijaških filmova, niti zasićeno-osunčana turistička razglednica. Zapravo, nema mnogo filmova koji su se fokusirali na brdoviti i planinski pejzaž ovog otoka, gde se toplina krajnje nasilno sudara sa hladnoćom fizički i metaforički”, piše Marko Stojiljković o filmu Sicilijanska bajka. Monitor.hr

21.11.2017. (00:54)

‘Sicilijanska bajka’ – bajke za djecu i odrastanje u zemlji mafije

Strašna otmica dvanaestogodišnjeg Giuseppea Di Matea 1993. godine deo je kolektivne memorije na Siciliji i u Italiji uopšte. Njega su otele siledžije iz mafijaške familije Corleonesi ne bi li tako izvršili pritisak na dečakovog oca Santina, bivšeg člana umešanog i u čuveni atentat na sudiju Falconea 1992. godine koji je postao policijski doušnik i zaštićeni svedok. Dečaka su držali zatvorenog više od dve godine da bi ga na koncu zadavili žicom i njegovo telo rastopili u kiselini. Taj grozni istiniti događaj je poslužio kao inspiracija za Sicilian Ghost Story, najnoviji film sicilijanskog autorskog dvojca Fabio Grassadonia – Antonio Piazza čiji se prethodni film Salvo (2013) takođe bavio mafijom iz jednog sasvim novog ugla.

Ovo nije mafijaški film, pa čak ni doku-drama po istinitom događaju koji služi samo kao osnova za dalju nadgradnju, iako se tokom filma pojavljuju specifični detalji poput fotografije dečaka sa svežim primerkom novina i u konjičkom odelu koja je kružila gradićem na plakatima kada je on nestao sa lica zemlje. Grassadonia i Piaza su se odlučili za temeljnu reimaginaciju, provlačeći istinitu priču kroz filtere nevine, tinejdžerske romanse (Giuseppe je u filmu godinu-dve stariji što čini razliku), bajke i horora kao mračnije adaptacije sličnog fantastičnog materijala. U konačnici, Sicilian Ghost Story kao spoj morbidnog i dečijeg pokušava da se približi remek-delu Pan’s Labyrinth, ali ne uspeva baš uvek u svojim namerama.

Romantični i bajkoviti okvir prisutni su od samog početka, detaljnijeg upoznavanja Giuseppea (Fernandez) i njegove školske drugarice Lune (Jedlikowska) koja prema njemu gaji simpatije. To njihovo popodne u bajkovitoj šumi i na proplancima jasno referira na Crvenkapu, ne samo zbog boje njenog kaputa, već i zbog “velikog zlog vuka” u obliku psa koji je u nekom trenutku i napada i Giuseppea koji preuzima ulogu lovca-spasitelja. Tog popodneva se događa i zločin, ali ga zbog Lunine perspektive iz koje stvar posmatramo nismo svesni. U trenutku dok ona ne gleda, Giuseppe ulazi u policijski auto sa dvojicom, ispostaviće se, lažnih inspektora koji ga navodno vode da poseti oca koji se skriva. Odatle mu se gubi svaki trag, odnosno on završava u podrumu, privezan za krevet sa Luninim pismom kao jedinim artefaktom spoljnog sveta koji je poneo sa sobom.

Mi, pak, osim povremenih izleta na teritoriju stvarnog događaja Giuseppeovog zarobljeništva, ostajemo da pratimo film iz perspektive fiktivnog lika Lune. Njenoj hladnoj i pasivno-agresivnoj majci (Timoteo) nikako ne prija da ona uopšte ima nešto sa Giuseppeom (jer, pobogu, zna se ko su i šta su njegovi), dok se njen otac (Amato), dijabetičar koji se bode injekcijama insulina, ne meša u takve stvari i sam vodeći tihi rat s majkom u prostranoj kući. Luna jedinu podršku ima u Loredani (Musallari), školskoj drugarici sa kojom preko noći komunicira svetlosnim signalima.

Za to vreme Luna će polako odrastati, buniti se protiv roditelja i sistema koji je, čini se, zaboravio na Giuseppea (iz jasnog razloga), ali neće tek tako zaboraviti svog “princa na belom konju”. On će joj dolaziti u snovima koji deluju kao košmarna verzija jave, navodiće je na lokacije po kojima će ga tražiti, od šume, preko jezera, sve do nedovršene kuće. Kada uključi druge u svoje potrage, Luna će biti označena kao psihički nestabilna, što će je, zajedno sa tugom koju oseća, učiniti podložnom za pravo, ozbiljno ludilo.

Ideja da se priča postavi ovako, van očekivanog okvira, i da kontrastira brutalnost sa bajkovitošću i dečijom nevinošću je iznimno hrabra i neretko ostavlja jak emotivni utisak na koji su autori računali od samog početka. Vizuelno, film je izuzetno zanimljiv, sugestivan i pamtljiv i na unutarnjim i na vanjskim lokacijama. Sicilija koju ćemo tu videti nije surova pustinja iz mafijaških filmova, niti zasićeno-osunčana turistička razglednica. Zapravo, nema mnogo filmova koji su se fokusirali na brdoviti i planinski pejzaž ovog otoka, gde se toplina krajnje nasilno sudara sa hladnoćom fizički i metaforički.

Pa ipak, Sicilian Ghost Story češće ne radi nego što radi, što je problem bez obzira na genijalne momente. Čak ako i zanemarimo etički spornu distancu koju autori zauzimaju i vrlo dojmljive uloge kako mladih glumaca u glavnim ulogama, tako i onih starijih, problemi ostaju. Prvi i najvidljivji je razvučenost, najbolje osetna u onim brutalnim pasažima prema kraju filmu. Za njom zaista nema potrebe, jednom kada shvatimo o čemu se tu radi utisak neće biti ništa jači ako se neke stvari daju eksplicitno. Drugi problem je generalna pretrpanost motivima i referencama: osim braće Grimm, tu su i Romeo i Julija (očito iz profila njih dvoje), grčka mitologija (jezero Pergusa gde je Had oteo Persefonu). U toj gužvi namera autorskog dvojca da krikne o ljudskoj indiferentnosti prema mafijaškim zločinima se nekako gubi.

Na koncu, krajnji domet Sicilian Ghost Story nije Pan’s Labyrinth. Ne mora svaki film biti remek-delo ma koliko balansirao po ivici. Dobra vest je da se ova priča o duhovima nije pogubila kao The Lovely Bones recimo, ali ne bih rekao ni da je našla svoj glas. (6/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.

20.11.2017. (16:00)

‘Laponska krv’ – priča o narodu Saami i diskriminaciji koju su trpili od Švedske

Područje unutar arktičkog kruga koje se prostire kroz Norvešku, Švedsku, Finsku i Rusiju naziva se Laponija ili Saamiland, a nastanjuje ga stari nomadski narod Saami koje nazivaju i Laponci, što se smatra i pomalo pogrdnim imenom. Narod ima bogatu tradiciju i kulturu, između ostalog, bave se ribolovom, uzgojem sobova, a posebnost je njihov jezik (koji polako izumire) te tradicionalna pjesma yoik.

Iako je riječ o autohtonom stanovništvu na tom prostoru, kao što su primjerice to Indijanci u Americi, Saami trpe užasnu diskriminaciju dominantnih kultura koja traje do današnjih dana. Tek u 90-ima Norveška, Švedska i Rusija priznale su Saamijima status starosjedioca, Finska još uvijek nije, a rezultat dugogodišnje borbe je činjenica da su u svim zemljama njihova prava zaštićena zakonom, te imaju svoj parlament.

O problemu diskriminacije naroda Saami govori film Laponska krv, posebice se fokusirajući na rasizam švedske države 1930-ih godina prema pripadnicima naroda Saami. Redateljica Amanda Kernell i sama je iskusila diskriminaciju, naime, njen je otac Saami, a majka Šveđanka. Saami su u to vijeme morali pohađati švedske škole u kojima im se nametao švedski jezik i kultura, no nakon toga nije im bilo omogućeno daljnje obrazovanje pod objašnjenjem da su “njihovi mozgovi premali i da nisu sposobni shvatiti gradivo”. Vlasti su ih tako držale na jednom mjestu, izolirane, smatrajući ih jedino dobrim da se bave životinjama.

Film je premijerno prikazan na Danima autora u Veneciji gdje je osvojio nagradu FEDEORA i Europa Cinemas Label, a također je dobitnik 11. izdanja filmske nagrade LUX koju dodjeljuje Europski parlament.

Radnja priče prati djevojku po imenu Elle Marja koja živi sa majkom i sestrom Njennom tradicionalnim životom naroda Saami. Kada dođe vrijeme za školu, djevojke su prisiljene napustiti dom, što posebno teško pada Njenni. Elle Marja se strašno želi uklopiti, smetaju joj pogrdni nazivi kojima ih nazivaju i prigovori da smrde, sistematski pregledi u kojima ih tretiraju kao životinje, pa tako brzo usvaja švedski jezik i prilagođava se švedskim običajima, no njena sestra vjerna je korjenima i pruža otpor. Činjenica da je sestra tako olako spremna zatajiti to što jest dovodi do sukoba između Njenne i Elle Marje.

Jednoga dana Elle Marja upoznaje mladog Šveđanina i između njih se rađa ljubav, s tim da ona to velikim dijelom gleda i kao priliku za novi početak i novi život. Zbog toga bježi iz škole i pokušava upasti na sveučilište u Uppsali, računajući na podršku svog momka, no tu nailazi na nova razočaranja. Svaki puta kada se otkrije njeno porijeklo Elle Marja doživljava navalu srama, te biva sve odlučnija zakopati sve dokaze da je ikada bila Saami. U trenutku kada je upoznajemo na početku filma Elle Marja je starica koja nevoljko sa sinom i unukom odlazi na sprovod svoje sestre. To sugerira da je uspjela odvojiti se od obitelji, te da sve te godine nije pokazala volju da obnovi tu vezu i stupi u kontakt sa sestrom.

Ono što nosi film je odlična gluma Lene Cecilia Sparrok, kojoj je ovo prva uloga na filmu, te odlična režija i scenarij koji potpisuje Kernell.

Vrlo je ganutljivo gledati iskustvo djevojke kojoj nametnuti sram stvara osjećaj prijezira prema vlastitoj kulturi, toliko da ju je spremna u potpunosti odbaciti, nesvjesna da time napušta i dio sebe. Ovaj je film više od osobne priče o teškom odrastanju jedne djevojke, ovo je politička priča o borbi jednog naroda, o netoleranciji većine prema drugačijem načinu života manjine, ovo je priča i putovanje kroz ne baš hvalevrijednu povijest zemlje koja se često spominje kao uzor blagostanja i humanosti.

17.11.2017. (09:59)

Kritika sa ZFF-a

‘Opčinjen’ – Sofia Coppola izvan svog elementa

Opčinjen je Irac John McBurney (Colin Farrell), ratni plaćenik na strani Sjevera u Američkom građanskom ratu. Teško ranjenog u šumi ga pronalazi djevojka iz obližnjeg ženskog internata koji vodi gospođica Martha (Nicole Kidman) i odvodi ga kući. John je jedini muškarac u izoliranoj južnjačkoj vili te budi znatiželju religioznih djevojaka koje ondje žive. Njegova pojava na površinu izvlači potisnute strasti i kućom se počnu širiti seksualne tenzije koje John lukavo iskorištava. Kada djevojke razotkriju njegove zavodničke sklonosti, odluče ga kazniti. Monitor.hr

16.11.2017. (19:12)

‘Opčinjen’ – Sofia Coppola izvan svog elementa

Većina ljudi kao najbolji film Sofije Coppole spominje Lost in Translation, priznajem i meni je posebno drag Bill Murray i njegova izvedba hita Roxy Music More Than This, no najdraži mi je uvijek bio njezin prvijenac, Virgin Suicides. Inspiriran odličnim istoimenim romanom Jeffreyja Eugenidesa, taj je film bio divna posveta djevojačkoj zanesenosti, a Coppola je tu bila kao opčinjeni ženski Vladimir Nabokov. Taj je eteričan prikaz mladih nimfeta, u ovom slučaju sestara Lisbon, postao njen zaštitni znak – pastelne boje, mnogo stila i odlična glazba. Kada je Cecilija Lisbon prvi puta pokušala izvršiti samoubojstvo, liječnik u bolnici rekao joj je da ima još mnogo razloga za život. Ona mu je odgovorila: Doktore, očito nikada niste bili 13-godišnja djevojka. Sofia Coppola savršeno razumije i prikazuje kako je to biti djevojka.

Zato pomalo iznenađuje da je odlučila raditi jedan projekt kao što je Opčinjen, adaptaciju romana A Painted Devil koji je napisao Thomas P. Cullinan i koji je često prozivan mizoginim zbog prikaza žena kao osvetoljubivih i okrutnih bića koja samo čekaju da zagorčaju život nekom muškarcu.

Priča prati grupu mladih dama koje žive u školi za djevojke koju vodi Martha Farnsworth, na divnom imanju na američkom jugu. No ljepotu okoline remeti činjenica da je u tijeku Građanski rat, a stanarke su silom prilika izolirane od svijeta. Jednoga dana u život im nenadano dolazi ranjeni vojnik, Jenki, znači neprijatelj, kojeg one zbog osjećaja dužnosti, a možda čak i znatiželje odluče spasiti i zadržati u kući.

Već od samog početka Johnova prisutnost mijenja odnose među ženama u kući, djevojke se počinju uređivati za misterioznog muškarca, i svakim se postupkom natječu za njegovu pozornost i lijepu riječ. Njemu ta pažnja godi i očito je da mu se sviđa više žena u kući, učiteljica Edwina, mlada i koketna Alicia, a ni gospodaricu kuće ne bi odbio. No svojim će zavlačenjem naškoditi sam sebi jer je podcijenio koliko jaka može biti ženska ljubomora. Osveta koju će dobiti bit će mu servirana u nekoliko slijedova i biti će fatalna.

Originalna priča koju je odlično prikazao Don Siegel u filmu iz 1971. godine nimalo ne pazi na političku korektnost kao što to pazi Coppola u svojoj verziji. Siegel je u svom filmu iskoristio karizmu Clinta Eastwooda, koji je u ulozi bez srama ljubio sve ženske likove, od 12-godišnje djevojčice do 40-godišnje žene, koketirajući sa svima, što je onda objasnilo rivalstvo između djevojaka i kasnije postupke koji nisu bili tako ugodni za vojnika.

No Coppola je u želji da ženske likove prikaže u manje negativnom svjetlu, dajući tako filmu feminističku notu, iz priče izbacila sve ono što ju je činilo sočnom. I ne samo to, već je izbacivanjem nekih scena likovima oduzela motivaciju za postupke koji bi logički diktirali daljni slijed događaja te je tako potpuno osakatila priču čineći je poprilično dosadnom, a svoj film potpuno nepotrebnim remakeom.

Nicole Kidman, Kirsten Dunst i Elle Fanning napravile su najbolje što su mogle sa materijalom koji im je dan, no Colin Farrell je dao vrlo blijedu verziju šarmantnog stranca koji bi sve dame u kući trebao oboriti s nogu.

Na kraju ispada da je Coppola zapravo cijeli film osudila na sudbinu koju je kao kaznu doživio nesretni vojnik.

15.11.2017. (17:58)

Sa ZFF-a

Filmska kritika: ‘Skrivena ljubav’, sočna i slatka kao kriomice ubrana marelica

Jednom davno postojao je jedan mladi vitez koji je bio smrtno zaljubljen u lijepu princezu. Danima se borio sa svojim osjećajima, pitajući se je li bolje nešto reći ili umrijeti? (Is it better to speak or to die?) Elio je odlučio zaroniti u rijeku žudnje koju je osjetio prema Oliveru. Ni jedan ni drugi nakon toga neće biti isti… Skrivena ljubav prikazuje se na ZFF-u. Cijela kritika ovdje. Jedan isječak iz filma ovdje.

15.11.2017. (15:58)

‘Skrivena ljubav’, sočna i slatka kao kriomice ubrana marelica

Prva ljubav, tako je sladak taj okus na jeziku. Nema ništa nevino u njoj, sve je vrlo intenzivno, nesputano, neutaživa je ta prva glad, prvo padanje, i nakon nje više ništa nije isto. Srce se s godinama troši, sa svakom novom ljubavi sposobno je sve manje dati, i tek tada postajemo svjesni da se nikada više neće ponoviti ta jačina osjećaja kao ona što je gorjela prvi puta.

Luca Guadagnino dobro poznaje taj osjećaj, tako vjerno prikazuje ljubavnu čežnju kroz oči napaljenog 17-godišnjeg dječaka koji provodi ljeto u rajskom vrtu ispunjenom plodovima prepunim ljepljivog soka, nabujalim voćkama koje jednostavno mame da ih se pojede, a sve to u malom talijanskom mjestu u kojem sunce i dokoličarenje podgrijavaju maštu.

Elio je mlad po godinama, ali ga načitanost i poznavanje umjetnosti čini zrelijim od njegovih vršnjaka. Njegovi su roditelji intelektualci, majka je prevoditeljica s francuskog, talijanskog i njemačkog, a otac je profesor i znanstvenik koji svake godine tijekom ljeta uzima u kuću jednog mladog novaka kako bi mu pomogao s radom. Tako u ljeto 1987. godine u njihovu predivnu talijansku kuću dolazi Oliver, šarmantni i zavodljivi stranac, prema kojem Elio odmah razvije jaki osjećaj netrpeljivosti, ne može podnijeti što on tako slobodno i nemarno zauzima njegovu sobu, kuću, vrt i grad, ali istovremeno ne može pobjeći od te snažne prisutnosti u svom prostoru koja u njemu budi nemir.

Odmah od početka Elio pokušava sitnim provokacijama izbaciti svog gosta iz takta, a kada mu to ne uspijeva biva sve agresivniji, razbacuje se svojim intelektom, umijećem sviranja klavira i gitare, čak i zavodi svoju prijateljicu ne bi li naveo Olivera da ga zamijeti. Naravno da će promatrači u tom ponašanju odmah prepoznati znakove zaljubljenosti, očaja i žudnje, no sam Elio dugo potiskuje privlačnost koju osjeća, ne želi priznati što mu se događa u glavi ili točnije među nogama.

Jednog dana majka mu čita priču o zaljubljenom vitezu koji se boji objaviti svoju ljubav lijepoj princezi i pritom se propituje što bi trebao učiniti: Is it better to speak or to die? Je li bolje govoriti ili umrijeti? Elio odluči reći Oliveru što osjeća.

Par se prepušta strastvenim zagljajima koje s vrlo malo truda skrivaju od drugih, svjesni su da im je dano vrlo malo vremena i pa se požudno prepuštaju trenutku, ne misleći o neizbježnom rastanku koji se približava.

Skrivena ljubav posljednji je film iz vrlo senzualne trilogije o žudnji započete filmovima Ja sam ljubav i Rasprskavanje, također i adaptacija istoimenog romana Andréa Acimana s kojim Guadagnino čini čuda.

Posebno je dojmljiv prvi dio filma u kojem gledamo dvoje budućih ljubavnika u igri mačke i miša, gledamo kako bježe jedan od drugog da bi ih nevidljiva rastezljiva traka koja ih veže ponovo privukla i sudarila u nezaboravnom vatrometu. Iščekivanje i slatke patnje prije realizacije ljubavi naljepši su period veze, jer jednom kada se ostvari ono što smo tako dugo željeli to je zapravo početak kraja.

Armie Hammer izgleda kao preplanuli Ken i jednostavno je savršen za ulogu Olivera, zabranjenog voća u rajskom vrtu, toliko lijep i nonšalantan i primamljiv, da ga čovjek jednostavno mora dotaknuti kako bi se uvjerio da je stvaran. Timothée Chalamet je pak odličan Elio, vjerno iskazuje mladenački bunt i nervozu, strah od siline svojih osjećaja, a istovremeno dječačku zaigranost kojoj je sve izazov u koji se bezglavo upušta, zaigranost iz koje pršti čista erotika.

Ovo jest priča o ljubavi između dva muškarca, no Skrivena ljubav nipošto se ne može okarakterizirati samo kao gay film. On je čista ljubavna priča, toliko univerzalna da u njoj bilo tko može prepoznati dijeliće vlastitog iskustva, svoje nikad prežaljene ljubavi ili barem u njoj može vidjeti ono o čemu mašta kada razmišlja o onoj jednoj pravoj ljubavi koju se nada iskusiti, nada se da će mu doći barem jednom u životu.

U jednom trenutku Elio ima dirljiv razgovor sa ocem, koji pun razumijevanja i divljenja govori sinu kako mu zavidi na tome što je dovoljno hrabar da se prepusti osjećajima jer on to nikada nije sebi dopustio. Govori mu da ne potiskuje niti bol koju osjeća jer je upravo ona dokaz sreće koju je doživio. I to je doista tako, svi se nadaju jednoj supernovi u svom svemiru, ali su rijetki dovoljno hrabri otvoriti se za nju jer to znači dopustiti sebi biti ranjiv, napustiti svu logiku i razum i jednostavno zaploviti nepoznatim divljim vodama sudbine.

14.11.2017. (09:54)

Sa ZFF-a

Filmska kritika: ‘Pop Aye’ ili kako stopirati u pratnji slona

Neki ljudi razočarani životom prizovu Tylera Durdena i smisle plan uništenja korporativnog svijeta, drugi pak napuste dom i posao, kupe slona i krenu s njim na putovanje. To je učinio Thana, sredovječni arhitekt iz Bangkoka. Podcijenjen na poslu, otužen od supruge, jedini bliski stvor postat će mu Pop Aye, izgubljeni i ponovno nađeni prijatelj iz djetinjstva. Monitor.hr