Polimac: Da je Scorsese 'Tišinu' napravio kako spada, Vatikan bi ga ekskomunicirao - Monitor.hr
11.03.2017. (18:30)

Posljednji sud kritike

Polimac: Da je Scorsese ‘Tišinu’ napravio kako spada, Vatikan bi ga ekskomunicirao

“Scorsese je jedan od najboljih američkih redatelja i dok gledate uvodne scene, a pogotovo prvotno snalaženje protagonista na japanskom tlu, ne možete prikriti udivljenje. Vizualni prosede je impresivan, Garfield sjajan u ulozi oca Rodriguesa, pa sve ukazuje na dramski uzbudljivo ostvarenje, koje, međutim, izostane. Ne čudi što film svi respektiraju, ali je malo tko njime oduševljen: jedna ‘mršava’ nominacija za Oscara (za najbolju kameru), slaba je utjeha za sve ono što se priželjkivalo. Šteta, mogao je to biti sjajan film, no da ga je napravio kako spada, Vatikan bi ga možda ekskomunicirao“, piše Nenad Polimac o Tišini, najnovijem uratku Martina Scorseseja.


Slične vijesti

21.02. (08:00)

Kontroverzan, ali genijalan

Martin Scorsese, legenda filmske industrije, osvojio je počasni Zlatni medvjed za životno djelo na ovogodišnjem Berlinaleu

Iako je njegova karijera obilježena remek-djelima, Scorsese nije pošteđen kontroverzi. Film Taxi Driver iz 1976. izazvao je polemike zbog prikaza nasilja i kontroverzne tematike, poput maloljetne prostitucije. Kritičari su pozivali Scorsesea da jasnije osudi takvo ponašanje svojih likova. Prije nego što je otkrio strast za kino, Scorsese je htio postati svećenik. Mnogi njegovi filmovi se vrte upravo oko pitanja vjere, a s filmom Posljednje Kristovo iskušenje (1988.) je razljutio konzervativne katolike. Projekciju filma su popratili i protesti, a bio je zabranjen u mnogim zemljama. Isto tako, Scorsese se našao na meti Marvelovih fanova nakon izjave da Marvelovi filmovi o super-junacima za njega nisu kino. On ih je usporedio sa zabavnim tematskim parkovima, te je argumentirao kako im nedostaje emocionalne i psihološke dubine. Rasprave o rijetkim ženskim likovima u njegovim djelima se ponovno zahuktala 2019. godine nakon objave The Irishmanafilma koji traje tri i pol sata, i u kojem ženski likovi izgovore tek nekoliko rečenica. Dok Scorsese nastavlja svoj nevjerojatan doprinos sedmoj umjetnosti, kontroverze oko njegovih filmova podsjećaju nas na složenost umjetnosti i njezine interpretacije. (DW)

25.10.2023. (00:00)

Stari majstor na djelu

Film ‘Killers of the Flower Moon’: True crime u zemlji bogatih Indijanaca

Kao što je slučaj i s “Oppenheimerom” Chrisa Nolana, jednom od potencijalnih glavnih protukandidata za Oscare na dolazećoj dodjeli, “Killers of the Flower Moon” je impresvivan na svim područjima. Prije svega, valja napomenuti da traje punih 206 minuta, što je izrazito izazovan komad vremena koji je potrebno provesti u sjedalici u kinu, ali zahvaljujući maestralnoj montaži Scorseseove vječne suradnice, trostruke oskarovke Thelme Schoonmaker, ova tri i pol sata proći će tako da ih jedva osjetite. Novo osvježavajuće poglavlje u Scorseseovoj karijeri, prvo nakon “The Wolf of Wall Street”, budući da ćemo religijsku dramu “Silence” i spomenuti “The Irishman” retrospektivno teško uvrštavati u bolje radove majstora koji je napunio osamdeset godina. Ravno do dna, Forum

24.10.2023. (12:00)

Jedan od onih filmova koji se gledaju samo jednom

Novi film s DiCapriom i De Nirom snimljen je prema potresnoj istinitoj priči

Radnja filma orijentirana je oko niza ubojstava čije su žrtve početkom 20. stoljeća bili članovi indijanske obitelji Osage, tada najbogatiji ljudi na svijetu, koji su svoja ogromna financijska sredstva stjecali od kasnog 19. stoljeća i pronalaska nafte u Oklahomi. Film je rađen prema knjizi novinara, koji je isprva mislio da radi priču o jednom ubojici, čiji je slučaj jedan od prvih kojeg je istraživao tada tek osnovani FBI. Istraga je utvrdila 24 slučaja ubojstva, s više od 150 članova obitelji koji su umrli pod sumnjivim okolnostima. Scorsese je prvo imao u planu priču o agentu FBI-a, no ulazeći dublje u kompleksnost narativa, fokus je pomaknuo na odnos između centralne figure obitelji Osage, Mollie, i njenog supruga Ernesta. Tportal. Film komentiraju i na Forumu.

16.02.2020. (14:30)

Politika Hollywooda

Nenad Polimac: Svi slave ‘Parazita’, ali Scorseseu je opet učinjena nepravda

‘Parazit’ je konceptualni film usmjeren na publiku sklonu jednostavno izloženim socijalnim temama, a njegova pobjeda je ustupak golemom azijskom tržištu, čije kompanije malo-pomalo zauzimaju Hollywood, smatra Nenad Polimac. Scorsesejev ‘Irac’ puno je slojevitije ostvarenje i nevjerojatno dojmljiv film o ružnoj strani američkog sna. Šteta je što je ta epska kronika ostala bez ijednog zasluženog priznanja, piše.

08.01.2020. (15:30)

Sezona je počela

‘Joker’, ‘Irac’ i ‘Bilo jednom u… Hollywoodu’ imaju najviše nominacija za nagradu BAFTA

Joker ima 11 nominacija za ovogodišnju nagradu Britanske akademije filmskih i televizijskih umjetnosti (BAFTA), između ostalih za najbolji film, režiju, scenarij i glavnog glumca. S deset nominacija slijede Irac Martina Scorseseja i Bilo jednom u… Hollywoodu Quentina Tarantina. Za najbolju žensku ulogu nominirane su Scarlett Johansson, Saoirse Ronan, Charlize Theron, Jessie Buckley i Renee Zellweger. Dodjela nagrada održat će se početkom veljače. T-portal

01.12.2019. (17:30)

Novi gangerski ep

Nenad Polimac o novom filmu Martina Scorsesea: Pacino i De Niro blistaju, a već se priča i o Oscarima

“Irac” je vrlo ozbiljan ovogodišnji kandidat za Oscara, piše Nenad Polimac. Scorsese je vrlo hrabro koncipirao film: kad se pojavi neki od likova koji će kasnije skončati, na ekranu se ukaže natpis s preciznim datumom i opisom njegove smrti. Fabula nije pravolinijska, ima tu odvojaka koji se namjerno ponavljaju, tako da treba dosta usredotočenosti da bi se pratila radnja od tri i pol sata, no to zapravo i nije tako teško, jer su scene vrlo pregledno izložene.

16.10.2017. (18:47)

Marty grize

Martin Scorsese protiv Rotten Tomatoesa

Martin Scorsese objavio je kolumnu u Hollywood Reporteru u kojoj izražava svoje negodovanje zbog načina na koji se filmovi ocjenjuju te smatra kako zarada na box officeu ne bi trebala biti mjerilo uspjeha. Također je kritizirao web stranice poput Rotten Tomatoes navodeći da ubijaju “pravu filmsku kritiku” i svojim ocjenama utječu na publiku. No Scorsese nije u pravu, a ocjene koje filmovi imaju obično su zaslužene, piše New Republic.

06.03.2017. (00:12)

Kritični pogodak sa Festa

Kritika novog Scorsesea: Zašto bog ostaje nijem na patnju svojih sljedbenika?

Silence je rastrzan između žurbe da se film završi, autorske veštine koja se ne može negirati i nezdrave ambicije da jednom za sva vremena Scorsese raščisti dileme o veri. Njegovo premišljanje ‘ima Boga – nema Boga’ i zašto isti ostaje nem na patnju ljudi koji mu se zaklinju na vernost odaje jedan starački utisak ni blizu one hrabrosti i perceptivnosti koju je autor demonstrirao ranije tokom svoje karijere. Plaši li se to Martin Scorsese smrti?”, pita se Monitorov filmski kritičar Marko Stojiljković. Monitor

06.03.2017. (00:00)

Filmska kritika: Zašto bog ostaje nem na patnju svojih sledbenika?

Moram priznati da se, u trenutku kada se beogradski FEST završava specijalnom projekcijom filma Silence jednog od najvećih filmskih autora ikada Martina Scorsesea, suočavam sa prokletstvom praznog papira. Znajući istorijat ove kompleksne produkcije zamišljene kao “grande opus”, veliki lični projekat ili poslednji nastavak tzv. teološke trilogije (zajedno sa The Last Temptation of Christ i Kundun), a naročito vreme proteklo od akvizicije autorskih prava na roman (1988. godine) do početka snimanja filma, pada mi na pamet da se veliki autor suočavao sa sličnim problemom. Doduše, sa mnogo većim ulozima: moja malenkost će se zadovoljiti poštenim i informativnim kritičkim tekstom, a Scorseseu je ovo možda testamentarni film.

Reč je o ekranizaciji romana Shusako Endoa objavljenog 1966. godine koji je već doživeo japansku ekranizaciju 70-ih godina prošlog stoleća. Knjiga i film tematiziraju događaje iz prve polovine XVII stoleća, odnosno progon japanskih kršćana i jezuitskih misionara uglavnom iz Portugala u toku Šogunata. Istorijski kontekst je jasan: prvi pokušaji uspostave misija i pokrštavanja stanovništva su prošli čak suviše dobro, ali su se japanski moćnici zabrinuli zbog propagande zapadnjačkih uticaja koji bi mogli dovesti do toga da Japan padne u kolonijalni položaj, pa je koncem XVI stoleća hrišćanstvo zabranjeno, a sveštenici, misionari i vernici su sistematski proganjani i sadistički ubijani. Određene izolirane zajednice su se održale uprkos tome, prakticirajući izmenjenu verziju vere sa rudimentarnim ikonama i manje sakramenata. Japan se, naravno, ponovo otvorio za zapadne uticaje, među njima i hrišćanstvo, sredinom XIX veka, misije su ponovo uspostavljene, ali pod strogom kontrolom državne vlasti.

Radnja romana i filma prati potragu dvojice portugalskih jezuita Rodriguesa (Garfield) i Garupea (Driver) za njihovim mentorom i učiteljem Ferreirom koji je nestao u progonima. Glasine koje su došle do šefa misije u Macau, Valignana (Hinds) govore o tome da se Ferreira odrekao Boga i da sada živi kao Japanac sa ženom i sinom. Rodrigues i Garupe ne veruju glasinama, pa se upućuju na misiju da ga pronađu ili makar saznaju istinu o njegovoj sudbini.

Kada se pomoću krijumčara Kichijira (Kubozuka) konačno domognu japanskog tla, zatiču košmarno stanje. Vernici su ugroženi i pod stalnom pretnjom samuraja Inouea (Ogata) kojeg zovu Inkvizitor, ali im takođe očajnički treba duhovno vođstvo. Usled okolnosti, njih dvojica se razdvajaju, a Rodrigues potragu nastavlja sam, što će ga dovesti do zarobljeništva gde će Inkvizitor vršiti pritisak na njega tako što će mukama podvrgavati njegovu pastvu. Jednom kada konačno vidi Ferreiru (Neeson) i potvrdi glasine, njegova percepcija vere i Boga će se promeniti.

Bez sumnje, Silence je divno snimljen i u pojedinačnim scenama vešto režiran film, uprkos tome da nije sniman na originalnim lokacijama, nego na Tajvanu, pa su prizorišta ograničena na plaže, planine, šume, dvorišta i uske zatvorene prostorije. Scorsese majstorski alterira klaustrofobiju i agorafobiju kao dominantna osećanja i to podvlači impozantnom zvučnom shemom sačinjenom od huka vetra i okeana, žamora i vriskova. Ritmično i meditativno, Scorsese izmenjuje poetične pasaže sa naturalističkim, insistirajući na težini iskušenja i čežnji za mirom.

Međutim, problemi počinju sa pričom koja je suviše tanka i linearna da bi držala pažnju u epskom formatu od 160 minuta. Scorsese tu i tamo postavlja filozofska pitanja prave vere i ispravnog hiršćanskog postupanja, odnosno moralne dileme između dogmatskog, odnosno deklarativnog, i pravog hrišćanstva koje možda podrazumeva odricanje od vere na rečima, ali u svrhu spasavanja života nevinih. Međutim, češće smo svedoci prilično teškorukaške simbolike koja kulminira u sceni u kojoj Rodrigues samog sebe vidi kao Hrista, kao i u scenama u kojima se Kichijiro opetovano odriče Boga da bi sačuvao život, pa kasnije moli za ispoved i oprost koje imaju mnogo manje smisla nakon simboličkog poentiranja sa 300 srebrnjaka. Takođe, Scorseseu treba skoro sat vremena da bi išta od filozofskih i teoloških pitanja uopšte pokrenuo, što uvod filma čini prilično dosadnim.

U konačnici, takav pristup ždere i likove i glumce koji ih igraju. Andrew Garfield je još i najbolje prošao sa Rodriguesom koji je u središtu zbivanja i koji sam prolazi kroz teške moralne dileme. Smirujuća aura oko Adama Drivera nije u skladu sa oštrim konturama kojima je Garupe ocrtan kao dogmatik na liniji biblijskih mučenika. Liam Neeson je praktično potrošen jer njegov Ferreira nema dovoljno prostora da se razvije kao lik, iako je potencijalno zanimljiviji čak i od Rodriguesa. Opet, internacionalni glumci su bolje prošli nego japanski, u Inkvizitoru ne vidimo ništa ljudsko, što je valjda i zamisao, ali ga i tretman u scenariju i Ogatina gluma okreću u pravcu karikature, dok je Kichijiro više nalik na jadnu seosku budalu nego na čoveka koji se nalazi u ozbiljnom moralnom i egzistencijalnom problemu i koji zbog toga pati. Hrišćanski vernici su oslikani sa elementarnom toplinom, ali su slabo profilirani, a potencijalno kompleksni prevodilac (Asano) postaje, zajedno sa Inkvizitorom, glasnogovornik japanskog surovog pragmatizma.

Na koncu, jedan od grehova Silence je što suviše liči na kompozit sastavljen od Scorseseovih, ali i tuđih filmova. Jasne su poveznice sa The Last Temptation of Christ (motivi patnje i žrtve) i Kundunom (meditativnost), ali se može iščitati još koješta, od Ben Hura (Kichijiro iz nekog, nama nepoznatog, ali sigurno simbolički bitnog razloga orbitira oko Rodriguesa) do Apocalypse Now (Ferreira dok ga ne pronađu, a pomalo i u razgovoru, figurira kao Coppolin / Miliusov pukovnik Kurtz, lik oko koga se pletu glasine i legende i čija je simbolička vrednost veća od realno-životne). Scorsese će prilično vešto ubaciti probrane citate Bressona i Dreyera, dok u poslednjoj sceni pokušava da citirajući Solaris Andreja Tarkovskog postigne efekat Citizen Kane Orsona Wellesa, što mu baš i ne uspeva, nego ionako problematičan kraj zasnovan na nepotrebnom objašnjenju postaje čak kičasto banalan.

Silence tako ostaje rastrzan između objektivne žurbe da se film završi zbog pretnje sudskim procesom zbog zadržavanja autorskih prava, autorske veštine koja se ne može negirati i nezdrave ambicije da jednom za sva vremena Scorsese raščisti dileme o veri. Njegovo premišljanje “ima Boga – nema Boga” i zašto isti ostaje nem na patnju ljudi koji mu se zaklinju na vernost odaje jedan starački utisak ni blizu one hrabrosti i perceptivnosti koju je autor demonstrirao ranije tokom svoje karijere. Plaši li se to Martin Scorsese smrti? (5/10)

Filmski kritičar Marko Stojiljković porijeklom je iz Beograda, a živi i radi u Sloveniji. Pratite ga i na blogu Film na dan i Twitteru.