• Srijeda (15:30)

    Kod tri prijateljice jedna je uvijek višak

    Dežulović: Rado ide Srbin sa Hrvatom

    Oružano bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini opće je mjesto sjećanja na devedesete, ali i stvarnosti dvijehiljaditih, ustrajno njegovano svih ovih domalo dvadeset i sedam godina, sve do danas, kad je najpredaniji i najglasniji agitator trećeg, hrvatskog entiteta u BiH upravo generalni direktor Republike Srpske Milorad Dodik – piše Boris Dežulović za N1.

    12.01. (15:30)

    Darth web

    Dežulović: Šok i nevjerica!

    Užas za kakvim negdje drugdje valja kopati po takozvanom dark webu – mračnim i neistraženim dubinama interneta koje nastanjuju pedofili, nekrofili, kanibali, silovatelji, masovni ubojice i slični ljudski insekti, prilagođeni životu u tami vlastita uma – na ovim, ponešto užim i kraćim geografskim širinama i dužinama spada u everydaylife, takozvani svakodnevni život. Ti ljudski insekti u Hrvatskoj su domaće životinje: nisu oni prilagođeni životu u tami vlastita uma, već su životu u tami njihova uma prilagođeni svi ostali. Ili, budimo pošteni, gotovo svi. U HDZ-u i Plenkovićevoj Vladi, recimo, ostali su šokirani fotografijom kojom je mladi pavijan čestitao pravoslavni Božić… – piše Boris Dežulović za Novosti.

    05.01. (23:30)

    Pjevanje 'Čavoglava' uz škampe

    Dežulović: Predsjednica na večeri sa sitnim dilerom – točna mjera hrvatske idiokracije

    To da se predsjednica jedne razmjerno ozbiljne države, punopravne članice Ujedinjenih naroda i Europske unije, odazove svaki put kad je mobitelom pozove jedan prevejani neonacist, sitni diler i nabavljač kokaina za kvartovske prostitutke, pa s vremena na vrijeme zajedno s njim pretresa i kreira vanjsku politiku, to je točna mjera hrvatske idiokracije, najpreciznija dosad izmjerena dubina dna koje smo dosegli – piše Boris Dežulović o tome kako je Velimir Bujanec sjedio na večeri s Tihomirom Dujmović pa pozvao Kolindu Grabar-Kitarović da im se pridruži, a ona se – odazvala.

    02.01. (11:30)

    Priručnik za suce

    Boris Dežulović: Živjela Jugoslavija

    Primarijus Dežulović pojašnjava glupom i/ili korumpiranom sudstvu važnu lekciju koju nisu odslušali na faksu – što je to satira, a potkrepljeno primjerom iz bivše države koja je, nečuveno, razumjela u čemu je štos: “Satira nije lažna vijest koja bi se podrazumijevala kao istinita i ne može biti čitana ni suđena kao “iznošenje činjenica”. Ono što je davno, pritisnuto dokazima, na samrtnoj postelji priznalo čak i komunističko pravosuđe – da je satira po definiciji izmišljena, neistinita vijest – u slobodnoj je demokratskoj Hrvatskoj trideset godina kasnije sudskom odlukom stavljeno izvan snage. Što se hrvatskog časnog suda tiče, činjenica da je drug Velimir Bujanec javna osoba zapravo je otežavajuća okolnost, a NewsBarov disclaimer da su “vijesti objavljene na portalu izmišljene” tek pismeno, jasno i nedvosmisleno priznanje krivice…Boris Dežulović za N1, odličan kao uvijek. I da, ne treba zaboraviti ime te “svjetske teoretičarke književnosti” sutkinje Snježane Šagud.

    31.12.2018. (12:30)

    I mi sasvim razumijemo nasilje. Ne odobravamo, ali razumijemo

    Dežulović: Borbena ponoćka

    Boris Dežulović je poslušao nadbiskupa Hranića u božićnoj poslanici (da razumije nasilje nad gayevima). Evo dijela zapisnika sa saslušanja:
    – Nakon naguravanja na ulazu potrčali ste prema oltaru vitlajući palicom i vičući, citiram, ‘jebem vam…’
    – Palicom sam razbio stalak sa Svetim pismom, raspelo, kalež, svijećnjak, uglavnom počistio sam oltar. Nadbiskup je onda krenuo prema meni zajedno s još jednim svećenikom. Tu sam mu zalijepio šamar. Onaj svećenik odmah je pobjegao, a prema oltaru su krenuli neki muškarci iz prvog reda katedrale. Uhvatio sam monsignora za štolu i uperio prema njima pištolj, pa su se povukli.
    – Onda ste nadbiskupa udarili zatvorenom pesnicom…?
    – U glavu, da. Mislim da sam ga udario dva ili tri puta prije nego što je pao.
    – Je li točno da ste ga udarili nakon što je pao na pod?
    – Koliko se sjećam, jesam. Nogom u stomak, ne više od osam puta. Dok sam ga tako cipelario jedan mlađi svećenik i jedan krupniji muškarac napali su me s leđa. Riješio sam ih bejzbol palicom iz okreta po nogama i pali su na tlo…

    – cijeli zapisnik Borisa Dežulovića pročitajte na Novostima.

    25.12.2018. (22:34)

    Nema zemlje za Hrvate

    Boris Dežulović: To je Tvoja zemlja

    To je, eto, Tvoja zemlja, živ spomenik svome tvorcu, čovjeku čija je stranka prije dvadeset sedam godina počistila pravosuđe od kompetentnih i nepoćudnih sudaca, potjerala ih u Srbiju i Njemačku, pa instalirala u sudove pripravnike sa stranačkom iskaznicom, sagradivši pravosudno čudovište u kojemu je i jedan Vice Vukojević bio sudac Ustavnog suda – piše Boris Dežulović povodom otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu i oslobađanja onog siledžije iz Zadra.

    21.12.2018. (17:00)

    Istomišljenici

    Zanimljivo, Nino Raspudić prepisuje od Borisa Dežulovića

    Dva kolumnistička antipoda Boris Dežulović i Nino Raspudić pišu o istoj temi, Bandiću i Hasanbegoviću, kao i mnogi drugi kolumnisti, ali potrefilo se, eto, da je Raspudić doslovce koristio istu dosjetku kao i prije njega Dežulović. Dežulović je svoju kolumnu objavio u srijedu na N1: Da je bar, eto, neki Prasćica ili Štakor, Babojeb ili Guzica, da je Sprdnen, Glavosek ili Grdonja, ili barem, jebiga, neki Cigan ili Židovčić, ili još bolje, Bastardec – da mu je u stvari bilo koje od drugih starih hrvatskih, pravih purgerskih prezimena, s prvog zagrebačkog popisa iz 1368., pa da je i on jedan od onih danas “rijetkih Zagrepčanaca”. A danas se pojavila Raspudićeva na Večernjem: “U zadnji tren, iako su do jučer govorili drugačije, tri uvažena zastupnika, Štakor, Guzica i Babojeb, na zgražanje javnosti mijenjaju dres, glasaju za proračun i spašavaju vlast gradonačelnika Duha. Ovo su sve prezimena koja bilježi prvi popis stanovništva Zagreba iz 1368. godine pa da je, kako neki javno priželjkuju, Zagreb u zadnjih šest stoljeća bio lišen dotepenaca, ovako bi po prilici danas izgledala gradska skupština gradića podno Medvednice.”

    21.12.2018. (07:30)

    Dežulović: Život je ku*vin sin (priča o Zlatku Jednorogoviću)

    U odličnoj (a nego kakvoj?) novoj kolumni za N1 Boris Dežulović se sjetio jednog starog teksta Ante Tomića o Zlatku Hasanbegoviću koji se eto pokazao i proročanski i prigodan, mada je završio na sudu i osuđen (nepravomoćno): Na kraju opore Tomićeve humoreske našao se tako zlosretni Zlatko Jednorogović među Njima nedovoljno Njihov, točno onakav kakvoga je pisac napisao: živ se siromah polomio da ga prihvate kao sebi ravnog i ispravnog, u srednjoj školi kao veteran Bad Blue Boysa bježao s nastave na Dinamove utakmice, na studiju za opskurne zagrebačke ustaške novine pisao himne Pavelićevoj vojsci, u Oreškovićevoj vladi skidao ploče s nazivom zagrebačkog Trga maršala Tita, i sve mu bilo džabe: svuda ga, poput kasne poslijepodnevne sjene, u stopu pratilo njegovo hasanbegovsko, nehrvatsko i nezagrebačko prezime.

    16.12.2018. (23:55)

    Beskrajna noć

    Dežulović: Dan mrmota

    Ništa ne sluteći, Srbi su na tradicionalnoj lokalnoj svečanosti zbacili diktatora Miloševića i zapalili palatu Skupštine, pa se zadovoljno vratili kućama, da bi se ujutro ponovo probudili u petom oktobru, začuđeni kako se ništa nije promenilo. I sve otada, po linearnom kalendaru takozvanog stvarnog sveta sad već punih osamnaest godina, bude se Srbi svakog jutra u petom oktobru, spremni i nabrijani da zapale Skupštinu i poteraju Slobodana Miloševića, Aleksandra Vučića, ili kako se već diktator toga dana zove – o srpskoj varijanti filma “Beskrajni dan” piše genijalni Boris Dežulović za Novosti.

    13.12.2018. (07:30)

    Svi mi migranti ili njihovi potomci

    Dežulović: Trbuhom za kruhom, dupetom za petom

    …Onda je došla Republika Hrvatska, i ono malo Hrvata što ju je uopće dočekalo konačno je, prvi put u povijesti, moglo na put s putovnicama svoje nezavisne, slobodne i suverene države. Najnovija obećana zemlja zvala se Irska. A onda su Ujedinjeni Narodi pripremili u Marakešu nekakvu konferenciju o migracijama. I Hrvati popizdili. Ustravili se, eto, Hrvati pred mogućnošću da bi nakon njih još netko mogao krenuti tražiti sreću po dekadentnom rimskom carstvu, pa se iznebuha pojaviti na onom Ivekovićevom pejzažu – piše Boris Dežulović o povijesti Hrvata i naših migracija. I kao uvijek ima poanta koju ovdje ne otkrivamo.

  • Srijeda (15:30)

    Kod tri prijateljice jedna je uvijek višak

    Dežulović: Rado ide Srbin sa Hrvatom

    Oružano bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini opće je mjesto sjećanja na devedesete, ali i stvarnosti dvijehiljaditih, ustrajno njegovano svih ovih domalo dvadeset i sedam godina, sve do danas, kad je najpredaniji i najglasniji agitator trećeg, hrvatskog entiteta u BiH upravo generalni direktor Republike Srpske Milorad Dodik – piše Boris Dežulović za N1.

    12.01. (15:30)

    Darth web

    Dežulović: Šok i nevjerica!

    Užas za kakvim negdje drugdje valja kopati po takozvanom dark webu – mračnim i neistraženim dubinama interneta koje nastanjuju pedofili, nekrofili, kanibali, silovatelji, masovni ubojice i slični ljudski insekti, prilagođeni životu u tami vlastita uma – na ovim, ponešto užim i kraćim geografskim širinama i dužinama spada u everydaylife, takozvani svakodnevni život. Ti ljudski insekti u Hrvatskoj su domaće životinje: nisu oni prilagođeni životu u tami vlastita uma, već su životu u tami njihova uma prilagođeni svi ostali. Ili, budimo pošteni, gotovo svi. U HDZ-u i Plenkovićevoj Vladi, recimo, ostali su šokirani fotografijom kojom je mladi pavijan čestitao pravoslavni Božić… – piše Boris Dežulović za Novosti.

    05.01. (23:30)

    Pjevanje 'Čavoglava' uz škampe

    Dežulović: Predsjednica na večeri sa sitnim dilerom – točna mjera hrvatske idiokracije

    To da se predsjednica jedne razmjerno ozbiljne države, punopravne članice Ujedinjenih naroda i Europske unije, odazove svaki put kad je mobitelom pozove jedan prevejani neonacist, sitni diler i nabavljač kokaina za kvartovske prostitutke, pa s vremena na vrijeme zajedno s njim pretresa i kreira vanjsku politiku, to je točna mjera hrvatske idiokracije, najpreciznija dosad izmjerena dubina dna koje smo dosegli – piše Boris Dežulović o tome kako je Velimir Bujanec sjedio na večeri s Tihomirom Dujmović pa pozvao Kolindu Grabar-Kitarović da im se pridruži, a ona se – odazvala.

    02.01. (11:30)

    Priručnik za suce

    Boris Dežulović: Živjela Jugoslavija

    Primarijus Dežulović pojašnjava glupom i/ili korumpiranom sudstvu važnu lekciju koju nisu odslušali na faksu – što je to satira, a potkrepljeno primjerom iz bivše države koja je, nečuveno, razumjela u čemu je štos: “Satira nije lažna vijest koja bi se podrazumijevala kao istinita i ne može biti čitana ni suđena kao “iznošenje činjenica”. Ono što je davno, pritisnuto dokazima, na samrtnoj postelji priznalo čak i komunističko pravosuđe – da je satira po definiciji izmišljena, neistinita vijest – u slobodnoj je demokratskoj Hrvatskoj trideset godina kasnije sudskom odlukom stavljeno izvan snage. Što se hrvatskog časnog suda tiče, činjenica da je drug Velimir Bujanec javna osoba zapravo je otežavajuća okolnost, a NewsBarov disclaimer da su “vijesti objavljene na portalu izmišljene” tek pismeno, jasno i nedvosmisleno priznanje krivice…Boris Dežulović za N1, odličan kao uvijek. I da, ne treba zaboraviti ime te “svjetske teoretičarke književnosti” sutkinje Snježane Šagud.

    31.12.2018. (12:30)

    I mi sasvim razumijemo nasilje. Ne odobravamo, ali razumijemo

    Dežulović: Borbena ponoćka

    Boris Dežulović je poslušao nadbiskupa Hranića u božićnoj poslanici (da razumije nasilje nad gayevima). Evo dijela zapisnika sa saslušanja:
    – Nakon naguravanja na ulazu potrčali ste prema oltaru vitlajući palicom i vičući, citiram, ‘jebem vam…’
    – Palicom sam razbio stalak sa Svetim pismom, raspelo, kalež, svijećnjak, uglavnom počistio sam oltar. Nadbiskup je onda krenuo prema meni zajedno s još jednim svećenikom. Tu sam mu zalijepio šamar. Onaj svećenik odmah je pobjegao, a prema oltaru su krenuli neki muškarci iz prvog reda katedrale. Uhvatio sam monsignora za štolu i uperio prema njima pištolj, pa su se povukli.
    – Onda ste nadbiskupa udarili zatvorenom pesnicom…?
    – U glavu, da. Mislim da sam ga udario dva ili tri puta prije nego što je pao.
    – Je li točno da ste ga udarili nakon što je pao na pod?
    – Koliko se sjećam, jesam. Nogom u stomak, ne više od osam puta. Dok sam ga tako cipelario jedan mlađi svećenik i jedan krupniji muškarac napali su me s leđa. Riješio sam ih bejzbol palicom iz okreta po nogama i pali su na tlo…

    – cijeli zapisnik Borisa Dežulovića pročitajte na Novostima.

    25.12.2018. (22:34)

    Nema zemlje za Hrvate

    Boris Dežulović: To je Tvoja zemlja

    To je, eto, Tvoja zemlja, živ spomenik svome tvorcu, čovjeku čija je stranka prije dvadeset sedam godina počistila pravosuđe od kompetentnih i nepoćudnih sudaca, potjerala ih u Srbiju i Njemačku, pa instalirala u sudove pripravnike sa stranačkom iskaznicom, sagradivši pravosudno čudovište u kojemu je i jedan Vice Vukojević bio sudac Ustavnog suda – piše Boris Dežulović povodom otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu i oslobađanja onog siledžije iz Zadra.

    21.12.2018. (17:00)

    Istomišljenici

    Zanimljivo, Nino Raspudić prepisuje od Borisa Dežulovića

    Dva kolumnistička antipoda Boris Dežulović i Nino Raspudić pišu o istoj temi, Bandiću i Hasanbegoviću, kao i mnogi drugi kolumnisti, ali potrefilo se, eto, da je Raspudić doslovce koristio istu dosjetku kao i prije njega Dežulović. Dežulović je svoju kolumnu objavio u srijedu na N1: Da je bar, eto, neki Prasćica ili Štakor, Babojeb ili Guzica, da je Sprdnen, Glavosek ili Grdonja, ili barem, jebiga, neki Cigan ili Židovčić, ili još bolje, Bastardec – da mu je u stvari bilo koje od drugih starih hrvatskih, pravih purgerskih prezimena, s prvog zagrebačkog popisa iz 1368., pa da je i on jedan od onih danas “rijetkih Zagrepčanaca”. A danas se pojavila Raspudićeva na Večernjem: “U zadnji tren, iako su do jučer govorili drugačije, tri uvažena zastupnika, Štakor, Guzica i Babojeb, na zgražanje javnosti mijenjaju dres, glasaju za proračun i spašavaju vlast gradonačelnika Duha. Ovo su sve prezimena koja bilježi prvi popis stanovništva Zagreba iz 1368. godine pa da je, kako neki javno priželjkuju, Zagreb u zadnjih šest stoljeća bio lišen dotepenaca, ovako bi po prilici danas izgledala gradska skupština gradića podno Medvednice.”

    21.12.2018. (07:30)

    Dežulović: Život je ku*vin sin (priča o Zlatku Jednorogoviću)

    U odličnoj (a nego kakvoj?) novoj kolumni za N1 Boris Dežulović se sjetio jednog starog teksta Ante Tomića o Zlatku Hasanbegoviću koji se eto pokazao i proročanski i prigodan, mada je završio na sudu i osuđen (nepravomoćno): Na kraju opore Tomićeve humoreske našao se tako zlosretni Zlatko Jednorogović među Njima nedovoljno Njihov, točno onakav kakvoga je pisac napisao: živ se siromah polomio da ga prihvate kao sebi ravnog i ispravnog, u srednjoj školi kao veteran Bad Blue Boysa bježao s nastave na Dinamove utakmice, na studiju za opskurne zagrebačke ustaške novine pisao himne Pavelićevoj vojsci, u Oreškovićevoj vladi skidao ploče s nazivom zagrebačkog Trga maršala Tita, i sve mu bilo džabe: svuda ga, poput kasne poslijepodnevne sjene, u stopu pratilo njegovo hasanbegovsko, nehrvatsko i nezagrebačko prezime.

    16.12.2018. (23:55)

    Beskrajna noć

    Dežulović: Dan mrmota

    Ništa ne sluteći, Srbi su na tradicionalnoj lokalnoj svečanosti zbacili diktatora Miloševića i zapalili palatu Skupštine, pa se zadovoljno vratili kućama, da bi se ujutro ponovo probudili u petom oktobru, začuđeni kako se ništa nije promenilo. I sve otada, po linearnom kalendaru takozvanog stvarnog sveta sad već punih osamnaest godina, bude se Srbi svakog jutra u petom oktobru, spremni i nabrijani da zapale Skupštinu i poteraju Slobodana Miloševića, Aleksandra Vučića, ili kako se već diktator toga dana zove – o srpskoj varijanti filma “Beskrajni dan” piše genijalni Boris Dežulović za Novosti.

    13.12.2018. (07:30)

    Svi mi migranti ili njihovi potomci

    Dežulović: Trbuhom za kruhom, dupetom za petom

    …Onda je došla Republika Hrvatska, i ono malo Hrvata što ju je uopće dočekalo konačno je, prvi put u povijesti, moglo na put s putovnicama svoje nezavisne, slobodne i suverene države. Najnovija obećana zemlja zvala se Irska. A onda su Ujedinjeni Narodi pripremili u Marakešu nekakvu konferenciju o migracijama. I Hrvati popizdili. Ustravili se, eto, Hrvati pred mogućnošću da bi nakon njih još netko mogao krenuti tražiti sreću po dekadentnom rimskom carstvu, pa se iznebuha pojaviti na onom Ivekovićevom pejzažu – piše Boris Dežulović o povijesti Hrvata i naših migracija. I kao uvijek ima poanta koju ovdje ne otkrivamo.