• Subota (15:44)

    Sve će vam lijepo objasniti

    Boris Dežulović: Ponedjeljak, 13.

    Ubitačni Boris Dežulović u novoj kolumni za Novosti: U takvom sustavu vi niste pacijent, već, kako ono, da: ‘klijent’. Razlika je velika: pacijenti se dijele na teže i lakše, a klijenti na one koje imaju dovoljno novca i one koji imaju pun kurac novca, one dakle koji se isplate i one koji se odlično isplate. Oni koji novca nemaju i koji se ne isplate – jednostavno je – nisu klijenti. Oni su pacijenti. Naravno, kod Dežulovića to nikad nije tek još jedan osvrt na temu tjedna, već uvijek ima bonus, neka dodatna vrijednost.

    Petak (13:02)

    Boris Dežulović: Pao je i Zagreb. Šteta. Nije bio loš gradić.

    Hrvatska metropola je nacionalni rekorder u stopi turističkog rasta, sa stabilnim dvoznamenkastim postotkom povećanja broja noćenja… Kao i iz Praga prije njega, kao iz mnogih drevnih srednjoeuropskih gradova i gradića što su se našli na putu Hunima i Avarima kojima je dopizdio prebukirani Mediteran, i iz Zagreba će biti isisan svakodnevni život. Pao je tako i Zagreb. A opet, kad čovjek malo razmisli, kojom smo se pameću uopće nadali da će, nakon Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra, turizam mimoići i najveći dalmatinski grad? – piše Boris Dežulović za N1.

    10.08. (18:43)

    Nekrofilija

    Boris Dežulović za preskočiti

    Volimo Dežulovića, jedva čekamo njegovu novu kolumnu i redovito linkamo na njih, ali moramo upozoriti ova nije dobra. Medijski prostor je očito previše zatrovan i ako si uronjen u njega, reakcija je njegova refleksija, jednako toksična. Nepotrebna. Nećemo spomenuti protagoniste kolumne, sve davno mrtvi ljudi koji ne daju mira živima. A tako lijepo se pisalo o blaženiku Oliveru. Taj tjedan su se svi sjetili bitnih stvari u životu.

    01.08. (18:56)

    I na kraju – Dežulović

    Eto i Dežulovića velikog i bogami čitajući ga podsjeća baš na Olivera, kojom lakoćom uspjeva reći ono što bi svi htjeli reći, al eto ne mogu, ne znaju tako: Ljepota, recimo, teška je i jebeno riskantna riječ, ali u hrvatskom jeziku druge za to nema. Ljepota Oliverova zaista, najbanalnije i najtočnije, neponovljivog glasa, ljepota njegove muzike, ljepota pjesme, koju je svojom grlenom rašpom – i kad je bila malo remek-djelo i kad je bila gotovo uvredljivo banalna – pretvarao u gregorijanski koral ili himnu svijeta. Samo tom estetikom može se objasniti Oliver Dragojević, hrvatska prirodna ljepota, čovjek-nacionalni park, koji je ljepotom mogao pobijediti nakaznu ružnoću svoga vremena i estetikom uobličiti etiku.

    24.07. (22:52)

    Boris Dežulović: Plavi vulkan zajedništva

    Dežulović nenadmašivi ponovo ima sjajnu kolumnu za N1. Ponekad se čini da gluposti hrvatske stvarnosti nisu toliko strašne jer zauzvrat dobiješ estetski doživljaj koji ih gotovo izbalansira: Tek, eto, što se s Markom Perkovićem na Jelačićevu trgu to mitološko hrvatsko zajedništvo raspalo poput ovčjeg leša na divljem deponiju, genijima je pala na pamet nova blistava ideja: davno projektirani zagrebački gradski, dakle Dinamov stadion – prigodno, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, nazvan Plavi vulkan – gradonačelnik Zagreba i najizdašniji sponzor zaštićene mafijaške udruge Dinamo, zajedno s bossovima Dinamova nogometnog saveza, jednim su potezom kemijskom olovkom u dnu ugovora naumili pretvoriti u nacionalni stadion i hram hrvatskog zajedništva, na kojemu će igrati Dinamo nevješto prerušen u hrvatsku reprezentaciju, i na koji će – evo, ja se sav ježim već i dok pišem – isti čas pohrliti navijači iz Istre, Primorja, Like, Korduna, Slavonije i Herceg-Bosne, srca ponosnog, sve na čelu s najvatrenijima, onima iz Splita i Dalmacije…

    Nogomet, naravno, u ovoj priči nije važan: ideja da bolno podijeljena Hrvatska, čak i kad bi imala para kao Norveška, kao svetište nacionalnog zajedništva gradi stadion kluba oko kojega je podijeljena možda i više nego oko ičega drugog, lijepo ocrtava terminalnu fazu sljepila kod arhitekata hrvatskog bratstva i jedinstva. Jedno je, naime, kad prividno ujedinjenu Hrvatsku u bučan kaos podjela gurne neki ne odveć prepametni zadarski klinac koji se loži na Thompsona i gene kamene, a sasvim nešto drugo kad takav bučan kaos ispadne rezultat upravo pomno promišljene strategije svehrvatskog zajedništva.

    više

    20.07. (18:24)

    Remake

    Boris Dežulović: Ko to tamo peva

    Dežulović maestralni napisao je novu ludu kolumnu za Novosti i uočio mnoge paralelne scene između autobusa Vatrenih i Šijanovog autobusa u Ko to tamo peva: Novi ‘Ko to tamo peva’ – ‘Povratak Jedvaja’, ‘Imperija uzvraća slobodni udarac’ ili kako se već zove – zauzet će svoje mjesto u leksikonu nacionalne opće kulture. Citirat će se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode, ‘Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda’, i Dalićeva besmrtna ‘Vozi, Miško!’, i Kolinda Grabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo ‘I tata bi, sine’, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na Izvršni odbor HNS-a, ‘Ko bre sirotinja? Jel ja?! Daj pet karata!’, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Thompsonovom pojavom na pozornici prijeti, ‘Dalje nećeš moći, oranje ne smeš da mi gaziš!’ i ‘Samo preko mene mrtvog!’, pa traži kabel mikrofona i viče svojim tehničarima ‘Buši, hahaha, buši!’ Ili pak ona ključna, divna Thompsonova: ‘Ti nemoj da vređaš, ja sam šlager-pevač!’
    Ako nekom treba, originalne reference su ovdje: cijeli Šijanov film Ko to tamo peva (u HD rezoluciji, 1h 23m) i Doček Vatrenih kompletna snimka prijenosa (8h 50m)


    Naslovnica novog broja Novosti

    17.07. (22:59)

    Mogu li nogometaši sve promijeniti?

    Boris Dežulović: Balkane moj

    Sjajni Dežulović opet: Ova generacija, ovih mjesec dana u Rusiji, nije povijesna samo po rezultatu, koji je bez sumnje senzacionalan: ona je povijesna po pristupu igri, prva koja je raskrstila s luzerskim naslijeđem balkanskih nogometaša, jugoslavenskih pa hrvatskih, mentalitetom koji je sam sebi pjevao epove o europskim Brazilcima što okreću cijele obrane na petodinarci, umjetnicima kojima je vazda netko drugi bio kriv. Bilo je boljih i talentiranijih, ali nikad u historiji balkanskog nogometa nije bilo „desetke“ koja u 115. minuti sprinta kao bez duše da ukliže i spasi jebeni korner. Toga nije bilo… Ali ima i manje veseli nastavak, zaključak. N1

    14.07. (11:35)

    "Srce vatreno" - bukvalno tumačenje

    Boris Dežulović: Hrvatska, otok ljubavi

    Dežulović neumoljivi ne oprašta glupost pod izgovorom euforije, pa osvrnuo gnjevno na nadavni požar na “otoku ljubavi” koji su izavali zaneseni hrvatski navijači: …nekim je lokalnim veseljacima pala na um blistava ideja – da se njih stotinu-dvije okupi na Galešnjaku, poredaju uz njegovu obalu i na znak „tri, dva, jedan“ svi upale bengalke, pa da dronom iz zraka snime „otok ljubavi“ uokviren navijačkim bakljama, jedinstveno „srce vatreno“ kao znak podrške našim vitezovima u Rusiji. Ideja je, priznat ćete, bila briljantna – vrelo ljeto, mjesec srpanj, trideset u hladu, par hektara borove šume, suhe makije i sparušene trave, poslijepodnevni maestral i dvije stotine upaljenih bengalki: što je, zaboga, moglo poći krivo?

    10.07. (12:19)

    Boris Dežulović: Sretna nova 1938.!

    Nogomet može imati i vrlo opake posljedice, pobrojava ih Boris Dežulović i vidi što će dalje desiti: U bijesu zbog poraza od Švicarske, njemački kancelar Adolf Hitler – pričali su kasnije svjedoci – na kraju izravnog prijenosa razbio je radio-aparat o zid, pa odmah naredio aneksiju čehoslovačkih Sudeta, izgradnju moćne ratne mornarice i pripreme za invaziju na Poljsku. Ako i ne može osvojiti malu i moćnu, neutralnu Švicarsku, osvojit će i Francusku i Rusiju i sav svijet oko Švicarske. Tako je počelo Drugo svjetsko prvenstvo u ubijanju ljudi.

  • Subota (15:44)

    Sve će vam lijepo objasniti

    Boris Dežulović: Ponedjeljak, 13.

    Ubitačni Boris Dežulović u novoj kolumni za Novosti: U takvom sustavu vi niste pacijent, već, kako ono, da: ‘klijent’. Razlika je velika: pacijenti se dijele na teže i lakše, a klijenti na one koje imaju dovoljno novca i one koji imaju pun kurac novca, one dakle koji se isplate i one koji se odlično isplate. Oni koji novca nemaju i koji se ne isplate – jednostavno je – nisu klijenti. Oni su pacijenti. Naravno, kod Dežulovića to nikad nije tek još jedan osvrt na temu tjedna, već uvijek ima bonus, neka dodatna vrijednost.

    Petak (13:02)

    Boris Dežulović: Pao je i Zagreb. Šteta. Nije bio loš gradić.

    Hrvatska metropola je nacionalni rekorder u stopi turističkog rasta, sa stabilnim dvoznamenkastim postotkom povećanja broja noćenja… Kao i iz Praga prije njega, kao iz mnogih drevnih srednjoeuropskih gradova i gradića što su se našli na putu Hunima i Avarima kojima je dopizdio prebukirani Mediteran, i iz Zagreba će biti isisan svakodnevni život. Pao je tako i Zagreb. A opet, kad čovjek malo razmisli, kojom smo se pameću uopće nadali da će, nakon Dubrovnika, Splita, Šibenika i Zadra, turizam mimoići i najveći dalmatinski grad? – piše Boris Dežulović za N1.

    10.08. (18:43)

    Nekrofilija

    Boris Dežulović za preskočiti

    Volimo Dežulovića, jedva čekamo njegovu novu kolumnu i redovito linkamo na njih, ali moramo upozoriti ova nije dobra. Medijski prostor je očito previše zatrovan i ako si uronjen u njega, reakcija je njegova refleksija, jednako toksična. Nepotrebna. Nećemo spomenuti protagoniste kolumne, sve davno mrtvi ljudi koji ne daju mira živima. A tako lijepo se pisalo o blaženiku Oliveru. Taj tjedan su se svi sjetili bitnih stvari u životu.

    01.08. (18:56)

    I na kraju – Dežulović

    Eto i Dežulovića velikog i bogami čitajući ga podsjeća baš na Olivera, kojom lakoćom uspjeva reći ono što bi svi htjeli reći, al eto ne mogu, ne znaju tako: Ljepota, recimo, teška je i jebeno riskantna riječ, ali u hrvatskom jeziku druge za to nema. Ljepota Oliverova zaista, najbanalnije i najtočnije, neponovljivog glasa, ljepota njegove muzike, ljepota pjesme, koju je svojom grlenom rašpom – i kad je bila malo remek-djelo i kad je bila gotovo uvredljivo banalna – pretvarao u gregorijanski koral ili himnu svijeta. Samo tom estetikom može se objasniti Oliver Dragojević, hrvatska prirodna ljepota, čovjek-nacionalni park, koji je ljepotom mogao pobijediti nakaznu ružnoću svoga vremena i estetikom uobličiti etiku.

    24.07. (22:52)

    Boris Dežulović: Plavi vulkan zajedništva

    Dežulović nenadmašivi ponovo ima sjajnu kolumnu za N1. Ponekad se čini da gluposti hrvatske stvarnosti nisu toliko strašne jer zauzvrat dobiješ estetski doživljaj koji ih gotovo izbalansira: Tek, eto, što se s Markom Perkovićem na Jelačićevu trgu to mitološko hrvatsko zajedništvo raspalo poput ovčjeg leša na divljem deponiju, genijima je pala na pamet nova blistava ideja: davno projektirani zagrebački gradski, dakle Dinamov stadion – prigodno, da ne bi bilo nikakvih nesporazuma, nazvan Plavi vulkan – gradonačelnik Zagreba i najizdašniji sponzor zaštićene mafijaške udruge Dinamo, zajedno s bossovima Dinamova nogometnog saveza, jednim su potezom kemijskom olovkom u dnu ugovora naumili pretvoriti u nacionalni stadion i hram hrvatskog zajedništva, na kojemu će igrati Dinamo nevješto prerušen u hrvatsku reprezentaciju, i na koji će – evo, ja se sav ježim već i dok pišem – isti čas pohrliti navijači iz Istre, Primorja, Like, Korduna, Slavonije i Herceg-Bosne, srca ponosnog, sve na čelu s najvatrenijima, onima iz Splita i Dalmacije…

    Nogomet, naravno, u ovoj priči nije važan: ideja da bolno podijeljena Hrvatska, čak i kad bi imala para kao Norveška, kao svetište nacionalnog zajedništva gradi stadion kluba oko kojega je podijeljena možda i više nego oko ičega drugog, lijepo ocrtava terminalnu fazu sljepila kod arhitekata hrvatskog bratstva i jedinstva. Jedno je, naime, kad prividno ujedinjenu Hrvatsku u bučan kaos podjela gurne neki ne odveć prepametni zadarski klinac koji se loži na Thompsona i gene kamene, a sasvim nešto drugo kad takav bučan kaos ispadne rezultat upravo pomno promišljene strategije svehrvatskog zajedništva.

    više

    20.07. (18:24)

    Remake

    Boris Dežulović: Ko to tamo peva

    Dežulović maestralni napisao je novu ludu kolumnu za Novosti i uočio mnoge paralelne scene između autobusa Vatrenih i Šijanovog autobusa u Ko to tamo peva: Novi ‘Ko to tamo peva’ – ‘Povratak Jedvaja’, ‘Imperija uzvraća slobodni udarac’ ili kako se već zove – zauzet će svoje mjesto u leksikonu nacionalne opće kulture. Citirat će se Milan Bandić kako poput Bate Stojkovića s tefterom i plajvazom stoji oslonjen na ogradu zakrčenog Mosta slobode, ‘Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda’, i Dalićeva besmrtna ‘Vozi, Miško!’, i Kolinda Grabar-Arnerić u zagrljaju s mokrim francuskim predsjednikom i Putinovo ‘I tata bi, sine’, i propali provincijski biznismen Tomo Horvatinčić, koji baš poput čiča Alekse uvrijeđeno viče na Izvršni odbor HNS-a, ‘Ko bre sirotinja? Jel ja?! Daj pet karata!’, i propali provincijski režiser Dolenčić, kad užasnut Thompsonovom pojavom na pozornici prijeti, ‘Dalje nećeš moći, oranje ne smeš da mi gaziš!’ i ‘Samo preko mene mrtvog!’, pa traži kabel mikrofona i viče svojim tehničarima ‘Buši, hahaha, buši!’ Ili pak ona ključna, divna Thompsonova: ‘Ti nemoj da vređaš, ja sam šlager-pevač!’
    Ako nekom treba, originalne reference su ovdje: cijeli Šijanov film Ko to tamo peva (u HD rezoluciji, 1h 23m) i Doček Vatrenih kompletna snimka prijenosa (8h 50m)


    Naslovnica novog broja Novosti

    17.07. (22:59)

    Mogu li nogometaši sve promijeniti?

    Boris Dežulović: Balkane moj

    Sjajni Dežulović opet: Ova generacija, ovih mjesec dana u Rusiji, nije povijesna samo po rezultatu, koji je bez sumnje senzacionalan: ona je povijesna po pristupu igri, prva koja je raskrstila s luzerskim naslijeđem balkanskih nogometaša, jugoslavenskih pa hrvatskih, mentalitetom koji je sam sebi pjevao epove o europskim Brazilcima što okreću cijele obrane na petodinarci, umjetnicima kojima je vazda netko drugi bio kriv. Bilo je boljih i talentiranijih, ali nikad u historiji balkanskog nogometa nije bilo „desetke“ koja u 115. minuti sprinta kao bez duše da ukliže i spasi jebeni korner. Toga nije bilo… Ali ima i manje veseli nastavak, zaključak. N1

    14.07. (11:35)

    "Srce vatreno" - bukvalno tumačenje

    Boris Dežulović: Hrvatska, otok ljubavi

    Dežulović neumoljivi ne oprašta glupost pod izgovorom euforije, pa osvrnuo gnjevno na nadavni požar na “otoku ljubavi” koji su izavali zaneseni hrvatski navijači: …nekim je lokalnim veseljacima pala na um blistava ideja – da se njih stotinu-dvije okupi na Galešnjaku, poredaju uz njegovu obalu i na znak „tri, dva, jedan“ svi upale bengalke, pa da dronom iz zraka snime „otok ljubavi“ uokviren navijačkim bakljama, jedinstveno „srce vatreno“ kao znak podrške našim vitezovima u Rusiji. Ideja je, priznat ćete, bila briljantna – vrelo ljeto, mjesec srpanj, trideset u hladu, par hektara borove šume, suhe makije i sparušene trave, poslijepodnevni maestral i dvije stotine upaljenih bengalki: što je, zaboga, moglo poći krivo?

    10.07. (12:19)

    Boris Dežulović: Sretna nova 1938.!

    Nogomet može imati i vrlo opake posljedice, pobrojava ih Boris Dežulović i vidi što će dalje desiti: U bijesu zbog poraza od Švicarske, njemački kancelar Adolf Hitler – pričali su kasnije svjedoci – na kraju izravnog prijenosa razbio je radio-aparat o zid, pa odmah naredio aneksiju čehoslovačkih Sudeta, izgradnju moćne ratne mornarice i pripreme za invaziju na Poljsku. Ako i ne može osvojiti malu i moćnu, neutralnu Švicarsku, osvojit će i Francusku i Rusiju i sav svijet oko Švicarske. Tako je počelo Drugo svjetsko prvenstvo u ubijanju ljudi.