11.02.2019. (22:30)
Činjenica je da zapadna produkcija nikad nije proizvodila više znanstveno-fantastičnog sadržaja, no to iz godine u godinu podsjeća na psa koji se vrti u krug loveći svoj rep. Zapadna znanstvena fantastika postala je okovana biznis modelom i šprancama koje publika prepoznaje, no stvar sa znanstvenom fantastikom je što ona traži hrabre nove ideje, a Zapad već godinama kaska za njima, tj. nikako da se „upali prava lampica“. Dok u realnosti Cixinovo djelo popularizirano Netflixovom serijom nervira kineske patriote, obzirom na brutalni prikaz socijalističke Kine u drugoj polovici XX stoljeća, i tu situaciju bi trebalo sagledati kroz prizmu društvenog napretka ostvarenog u svega pedesetak godina, jer „3 Body Problem“ kroz paralelno praćenje radnje u prošlosti i sadašnjosti tu prvenstveno oslikava i nudi komparaciju nužnu za shvaćanje upravo ostvarenog tehnološkog i društvenog napretka u tako kratkom roku, jer kao što je gore već navedeno, Liua Cixina ne zanimaju partikularna rješenja za šačicu elita u „čamcima za spašavanje ili bježanje”, već za cijelu ljudsku populaciju koja će biti tu gdje jest, ili je neće biti. Ravno do dna
Nije Baretov Hali Gali Halid, već druga u nizu kompilacija mladih beogradskih bendova. Čak sedam bendova s prve Hali gali kompilacije prisutno je i na „Hali gali Vol. 2“, a to su KOIKOI, Šajzerbiterlemon, proto tip, Vizelj, Gazorpazorp, Sv. Pseta i Sitzpinker. Od novih imena tu su Ubili su batlera, Daze i Cactus Fields. Sama kompilacija bolje je strukturirana od prethodne, kao što donosi i bolje pjesme jer iskustvo je napravilo svoje. Skoro pa bi se moglo zaključiti da bi s njima rock ponovno mogao ući modu (bar na ovim prostorima), jer ima s čim. Za neka nova pokoljenja ovo bi, figurativno kazano, mogao biti prvi pravi adrenalinski rokenrol Hali gali osjećaj – da ih zalijepi za stolac dok ruke traže nešto čvrsto da se uhvate, jer ova vrsta rock uzbuđenja pripada stvarnosti, a ne prošlosti. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Na povratničkim albumima su obično svi glavni sastojci tu, ali je receptura promijenjena. Zna biti solidnih i konkretnih uboda, ali uglavnom izostaju oni vrhunci koji su nekog tko je jednom bio strastveni obožavatelj redovno katapultirali u zone užitka, pa se onda čovjek složi sam sa sobom da odavno više nije mlad i da je ta vrsta emotivnog intenziteta nešto što je rezervirano za mladost kao takvu. Cijeli album poziva na nova preslušavanja jer mozak i dalje ne može svariti činjenicu da je ova „obljetničarska ekipa“ iznjedrila jedan od najboljih albuma u svojoj karijeri i dala takav šus skepticizmu i pokapateljima rocka. Rock je oduvijek bio kopile željenih društvenih normi, kao što ga se i danas neke društvene norme žele riješiti kao nepoćudnog elementa, ali s „Happiness Bastards“ to kopile je itekako živo i sretno. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Yann Tiersen je jedan od onih autora i glazbenika od kojih se pouzdano može očekivati jedino neočekivano. Njegova karijera razgranata je u tri smjera, od autorskih solo albuma, preko angažmana za filmsku glazbu, te dakako brojnih suradnji s drugim glazbenim imenima. Koncertni repertoar time ovisi o nizu okolnosti proživljenih na cesti i inspiraciji koja je došla s puta. Isprobava li novi materijal, iskušava li novo nadahnuće, ili će posegnuti za nekim mlađim ili starijim motivima iz svoje prijašnje poputbine ovisi od lokacije do lokacije, od kluba do kluba, od grada do grada, jer ovaj Bretonac odlučno gušta i živi po svome.
Tiersenov nastup je pak bio kombinacija dvije krajnosti; komornog klavirskog izričaja u prvom dijelu i eksperimentalnog elektroničkog izričaja u drugom – kakav se može pronaći na njegovom albumu „11 5 18 2 5 18“ iz 2022. godine. Tom prigodom Tvornica kulture bila je poput katedrale, a ona stara priča o žamorljivoj zagrebačkoj publici ovog puta nije bila na snazi. „Šššš!“ nekog sa strane je snašao svakog pojedinca ili grupicu koji su osjećali potrebu nešto izustiti tijekom nastupa. Je li stasala neka nova generacija pristojnih ljudi ili su se okupili stari koji su sa svojim uljuđenim manirima obično u manjini, teško je reći, ali sinoć je na Yann Tiersenu to bio neki drugi Zagreb – Zagreb koji nije htio propustiti niti jedan glazbenikov ton. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Imam osjećaj da se sada ekspresno vrti neki orvelovski scenarij brzog procesa promjene povijesti u kojem se ističe značaj spomenute grupe i u kojem mnogi osjećaju važnost istaknuti kako su od početka simpatizeri Baby Lasagne (koji je kao član benda prije nastupao na Dori). Otvaranje pitanje o podršci Manntri činilo se dodatnom otegotnom okolnošću, jer naime nitko osim članova Manntre ne zna bolje koliko podrške je tu bilo od hrvatskih medija. Naime, Manntra pripada onoj sferi domaće scene koju se uglavnom ne doživljava domaćom.
Ako ćemo o podršci medija većine toga što dolazi iz sfere heavy metala i srodnih nišnih podžanrova, onda je isto poštenije reći da ta scena ne bi ni postojala u Hrvatskoj da ne postoji jaka internacionalna povezanost cijele te scene. Nema se što previše inspirativno pisati o takvim generičkim pojavama u ovo vrijeme kad je koncepcija sve, i da, činjenica je da je Purišić tu napravio najveći pomak upravo onog trenutka kad je odlučio sebe ne shvaćati tako jako ozbiljno i kad je izmislio igralište zvano Baby Lasagna kako bi sve to neopterećujuće i zajebantski izbacivao kao usputni projekt. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
https://www.youtube.com/watch?v=EBsgTJQFl9k
Let 3 je prošle godine spasio Doru. Ove godine su igrali za Doru. Ne za Eurosong. Otišli su u krindž do kraja. Doveli i Severinu. Koliko god iskakali iz paštete i napravili sulud potez da se opet jave u želji novog kruga medijskog mljevenja i hiper angažmana u neku ruku su u svom anti-stilu s „Babarogom“ zatvorili jednu mini epohu koju su upravo oni započeli i obilježili. HRT im treba biti vječno zahvalan. Medo (HRT) se konačno probudio iz zimskog sna. Shvatio je moć dobrog zabavnog showa. Shvatio je da treba investirati. Od jedne večeri je napravio tri. Automatski i tri večeri prihoda od televotinga. Well done.
Marko Purišić iz Umaga ušao je kao autsajder, ali je osvojio simpatije i prije samog natjecanja tom činjenicom otvorio dubinski prostor za komentiranje kompetentnosti onih koji žiriraju pjesme. Uz to opći je dojam da su ga do favorita pogurali upravo mediji koji su ga nesebično isticali. I televoting je tu bio brutalno precizan. Baby Lasagna je od publike dobio 247 bodova, a prvi iza njega po broju bodova bio je Alen Đuras s „A Tamburitza Lullaby“ s 27 bodova. Svi ostali su dobili manje od toga. Ovo je stoga bila jako čudna Dora, Dora koja kao da je bila postala taoc Baby Lasagne. Unaprijed se činilo da bi drugačiji ishod od onog koji se dogodio bio kontra želje involvirane većine. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Gorko iskustvo, koje upravo problematizira prekide veza uzrokovano dobrim dijelom i globalnom traumom, pretočilo se u nadahnuti album koji se prvenstveno bavi narativom iscjeljenja. Ovaj post-wave sastav je time posljedično svojim zvukom još malo dublje zagazio u 1980-te, ne samo zbog Welmersovog forsiranja starih syntheva, već je i tempo dobio na zamahu jer se odavno zna da plesni ritam najbolje liječi traume. Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Bi li Fariana ikad sustigla neka osuda da se kojim slučajem bavio nekim drugim zanimanjem u životu, teško je reći. No u svijetu pop glazbe ipak postoji imperativ uspješnosti i Fariana je do kraja života pratila upravo fama uspješnosti i to je nešto pred čim mnogi pokleknu, jer puno pjevača ima samo jedan važan motiv, a to je da postanu slavni. Farian je bio ona vrsta igrača koji je nekog mogao napraviti slavnim pjevačem bez da je ta osoba uopće pjevač. Namagarčio je za života i jedan Grammy, a sve su platila „dva magarca“ koja je ponudio na pladnju, obzirom da je on prvi izašao s tom informacijom u javnost. Iako je „upravljao“ svjetlima pozornice, njih se dobrim dijelom svog života klonio. Studio je bio njegovo omiljeno stanište. Umro je u svom domu 23. siječnja 2024. u 83. godini u vremenu kad je ulogu stvaranja lažnih pjevačica i pjevača preuzela umjetna inteligencija.(Ravno do dna)
Općenito najvažnija karakteristika Natali Dizdar, ujedno ona najtraženija među pjevačicama i pjevačima općenito, jest ta što ona nikad ne zvuči kao da mora trčati za trendovima i prilagođavati im se. To jest ako to i radi, njena izvedba uvijek izađe nekako na način kao da su se svi drugi prilagodili njoj. Može imati bolje i slabije izvedbe, ali njen „Natalicentrički“ sustav uvijek ostaje nepoljuljan. Za trajati na sceni, to je najvažnija stvar – imati svoju osobnost, ili bar biti dovoljno vješt da zvučiš kao da je imaš, Zoran Stajčić za Ravno do dna.
Serijal koji je došao u pravi trenutak nakon što se na HTV-u iscrpila dokumentaristička era Goran Milića i koja je, uzgred rečeno, zadnjih nekoliko sezona bila pomalo iscrpljujuća jer je vozila na autopilotu uz ono bezbroj puta postavljeno, pomalo nepristojno, pitanje strancima: „Koliko zarađujete?“. Na sreću, Martinin pogleda na svemir dokumentarističkog rada donosi puno širi spektar. Njena želja za saznanjima o novoj sredini u kojoj se zatekla kao da nema kraja, tj. dojam u „Sretnim gradovima“ je da se taj kraj nalazi u točki u kojoj Validžić kao da prođe transformaciju od putnice namjernice do stanovnice odabrane destinacije u svakoj epizodi. Na kraju kao da se tamo i nastanila. Njen pristup je kozmopolitski i to daje posebnu draž toj dokumentarnoj seriji što je nasušno potrebno u ovo vrijeme kad se otvaramo svijetu i kad svijet dolazi kod nas. Ravno do dna