026/365, petak, 26. siječnja 2001.

Pih, i to je Amerika!

Naš Dragan, informatičar koji u Kaliforniji zarađuje svoju koricu kruha i paštete, ne samo da redovito čita 365 pa se kolege u uredu čude što to uopće gleda jer se pojmovi Hrvatska i Internet njima šizofreno isključuju (poznajući Amere Hrvatska šizofreno isključuje sve pojmove osim rata i, eventualno, Kukoča), nego i svako malo mailom šalje zanimljive studije o kulturološkim razlikama između naše vukojebine i tog bastiona zapadne civilizacije. Ne znam za vas, ali ja uprkos nepokolebljivom saznanju o univerzalnoj gluposti i pretilosti većine stanovnika jedine svjetske velesile, još uvijek želim sletiti u New York, provesti tamo tjedan ili dva, unajmiti auto i odvesti se do San Francisca. Pa me ovakva izvješća beskrajno vesele. Evo, dakle, što Dragan kaže o uobičajenom plesnom ritualu mladih Jenkija, takozvanom "freak danceu".

"Probat ću vizualizirati: on pleše njoj iza leđa. Ne poznaju se. Onda joj se u toku pjesme približi (opkoli je), s leđa tako da joj se doslovno zalijepi za guzicu. Ona naravno odgovara izvijanjem po malom tako da i promatraču sa strane zazuji u ušima. Onda mu stavlja ruke oko vrata (iza glave), tako da mu otvara put za vježbanje umijeća pekara 3 smjene. Pa onda u istom položaju spusti glavu do poda i onda to stvarno izgleda k’o seks preko hlača i uopće ne vidim razloga zašto oni to zovu "dance", ali neka im bude. Pogotovo kad mu ona prelazi usnama preko šlica. Ma dajte. Ono što ubija svakog osvještenog ‘Rvata je scena gdje ona odlazi kod drugog tipa i nastavi isti "ples". Na kraju svatko ode svojim putem i što bi oni rekli "we had fun". Za njih je to bila zeka za tu večer. E, sestro, da to napraviš u ‘Rvackoj mislim da bi se cijeli disko izredao ili bi na sudu bilo "Ma izazivala kurva, evo vam svjedoci". A šta reć’ - kulturološke razlike."

I šta reć’ – drago mi je da moda još nije prešla Atlantik. Makar bi američke fufice mogla štošta i naučiti od naših. Cijela je tajna u dobroj distribuciji očekivanja. Ne, ne moraš se poševiti istu večer. A ne moraš ni glumiti da to radiš.

"Baš je neki momak iz Sinja došao ‘vamo u posjetu pa sam umirao od smijeha na njegove reakcije", nastavlja DiArEjĐiEjEn. "Ono što mi nije bilo smiješno je da mi je apsolutno onesposobio lijevi bubreg laktanjem cijelo večer uz ono: "Ej, ej. De vidi ovo. Ma, tip je jebe." "Ma daj smiri se, to ti je freak dance."

"Ma, jebo ti taj dance, de vidi šta joj radi. Al će past ševa večeras, a joooojjj... Ma, kud će? Vidi ovo!!!??? Ode ona... pa ne mogu vjerovat! Ovi Ameri nisu normalni. Vid’ one plave što se izvija... kako bi ja to.. ej, idem je ja tamo očerupat..."

A možda je problem i u dežmekastima Amerima, njihovom nedostatku inicijative i bolesno krivom čitanju signala. Kao, da, bili smo u disku, malo plesali, ona mi je šarala dupetom po malom, jezikom provjeravala sigurnost šlica i tako... Ništa od toga, jednostavno ne znam kako da joj priđem. Daj, Dragane, provjeri ima li i toga, ne bilo ti teško.