057/365, ponedjeljak, 26. veljače 2001.

Cesta duga godinu i pol dana (Povratak)

Autobus privatnog prijevoznika čije ću ime spomenuti tek kad mi ljubazno ponudi sponzoriranu kartu Zagreb-Zadar-Zagreb, 25. veljače poslijepodne, malo prije velebitskog tunela. Kapaciteti prijevoznog sredstva odlično popunjeni. Na stražnjim sjedalima, kako i priliči, maturalac. Nisam prisluškivao, ali, vjerujte, morao sam čuti: ekipa se vraćala s oproštajke prije odlaska u vojsku, a slučaj im je pridružio i nekoliko pravih ročnika. Transkript razgovora:

- E, šole! Stani malo, piša mi se!

- (pjesma - svi) Nek ti bude kao meeeni...

- (samo jedan glas) da ti mjehur bude kao balon mali.

- (svi) Ahahahahahaha.

Od tog trenutka, pa slijedeća dva sata, samo se o tome govorilo. Situacija je, naime, vrlo brzo postala kritična. Jednom iz ekipe, zvali su ga Klara a izgledao je otprilike kao ruska pop zvijezda, zbilja se strašno pripišalo. Skupio se na sjedalu, počeo prstom kuckati o prozor i trpjeti zgodnu zajebanciju svojih kolega. Kad je postalo krajnje kritično, a od Borja, ili Borovja, kako netko od njih reče, ni malo "b", zapitao je praznu limenku.

- Ne dam ti jer sam škrt.

- E, Klara, daj misli na nešto lijepo. Zamisli da si s djevojkom, da je ljubiš...

- I onda joj kažeš da te pričeka jer ti se strašno piša.

- Ili pitaš draga, mogu u tebe?

- Ahahahahaha!

- (Klara slabašno) Stani...

- Apšššš, apšššš...

- E, jebo me pas, popišo bi se u gaće da sam mlađi.

- Aha, samo da je toplo.

- STANI MAJSTORE!

- Moraš se obratiti direktoru za karte...

- ... ili referentu za zavoje.

- Nek ti bude kao meeeni...

Pri kraju je postalo zabavno. Close but no cigar, Borje je stiglo ni trenutka prerano. Moje crne prognoze da će slijedeća tri sata spore i sniježne ceste pričati o tome kako su se jebeno dobro popišali, ipak se nisu ispunile. Smirili su se nakon pola sata. Prošli smo cestu smrti neokrznuti i stigli u Zagreb. Ni trenutka prerano, vjerujte. Do doma se već i meni strahovito pišalo...