Primjećujem da vas je zadnja kolumna kosnula. Mnogi su mi pisali, neki izvan granica zemlje u kojoj živim. Pisali ste o svojim sudbama kletim, ali se sa nostalgijom sjećali četiri godišnja doba u Hrvatskoj, mentaliteta i prirode. Da, posve se slažem da živimo u Hobbit-landu, Shire, ali hej! Hobbiti mogu jesti više puta dnevno, sjede na dovratku svojih kućnih vrata, uživajući u duhanu svojih lula, ispuhujući kolute dima u miru i veselju svoje zemlje. Ne napuštajući ugodu svojih hobbit- tunela, koji su uređeni puno ljepše nego naši stanovi. Mislite li vi da Hobbiti i Vilenjaci rade osam, dvanaest, četrnaest sati dnevno zato da bi uplaćivali u mirovinski fond, ne bi imali socijalno i jedva, ali jedva prehranjivali svoje obitelji, a o školovanju nema ni govora?

Dragi moji, rekla bi da smo mi svi, ni manje- ni više, nego Goblini i kopamo si rupe sve dublje i dublje pod našim životima.

Evo, uzmimo za primjer tako popularnu i aktualnu Englesku. U redu, ta zemlja ima određeno bogatstvo i šarenilo u kulturama, umjetničkim spektaklima, raznim univerzitetima, akademijama, simpatičnim dvorcima, svojoj kulturi, pa primjerice vožnja lijevom stranom ceste, čudna hrana koju jedu s puno luka. London koji je toliko krcat događajima da apsolutno ne stignete sve pratiti, puca mogućnostima, zaposlenjima, prava milina.

No, opet ako uzmete jednu obitelj u Londonu, onda ona izgleda ovako: tata, mama, troje djece, dadilja i sluškinja. Tata radi od osam ujutro do devetnaest na večer, ponekad ostaje i duže na poslu. Mama u jednom radnom danu odlazi u nabavu namirnica, ide kod frizera, posjećuje neke udruge. Djecu čuva dadilja, sluškinja posprema i čisti. Mama se vraća kući i kuha, ponekad joj pomaže i dadilja u kuhanju. Ručaju. Muž dolazi kući na večeru. Najstariji sin, mama i tata jedu, ostalo dvoje već spavaju. Poslije toga njih troje zajedno gledaju TV. Tata odlazi spavati i tako životare do vikenda kad on cijelu subotu spava (što je sasvim normalno, ako je cjeli tjedan radio više od osam sati), nedjeljom idu na izlet ako ne pada kiša.

Što oni imaju od takvog života?
Veliku kuću koja ima dvije blagovaone, s time da jednu blagovaonu uopće ne koriste nikad, osim kad djed ima rođendan pa pozovu više ljudi ili za posebna druženja, a to je dva puta u godini jer njihovi prijatelji vode isti život kao i oni. Tata ima želju kupiti Jaguar, djeca idu u privatnu školu, a žena ne radi jer joj se takva samostalnost ne isplati, ovako ju zbrinjava država. Imaju siguran život i sigurnu starost.

Što ova obitelj i mnoge takve vrste nemaju?
Oni nemaju:

1. Oca, muža i njegovu ljubav.
2. Osjećaj za ljudskost i obitelj
3. Život, radost i sreću

Zašto je to tako?
Zato što nam je država uvjetovala živote. Ako Tata odluči dati otkaz ili smanjiti svoje radne sate, te se obitelj odrekne svih nekretnina koje su pod visokom stopom poreza i posveti se samima sebi, njihova je budućnost upitna. Njihov opstanak nije siguran. Poslodavac zna da on može Tatu natjerati da radi čitav dan na poslu jer njemu je u cilju opstanak njegove obitelji. Poslodavac od njegovog rada ima profiti i smanjuje sebi satnicu te je poslodavčev život dvaput slobodniji i lagodniji.

Što nas to čini?
To nas čini robovima. Prestajemo biti socijalna bića, naša težnja za zaradom nas identificira sa svojim zanimanjem i polako nam se život pretvara u rad, rad i rad. Moj prijatelj Marko kaže: «Samo radi jer rad oslobađa!». Nakon te njegove rečenice uvijek se dobro nasmijemo.

Sad ja vas pitam, kako vi mislite da je to moguće u Hrvatskoj? Ova pokusna obitelj iz Engleske bar ima sigurnost od svog robovanja, ali što je s nama?

Kad, na primjer, kažem nekim ljudima da cijela ljudska vrsta nije normalna i da svi misle kako je posve normalno posvetiti se radu, poslu i robovati novcima, te tuđem profitu, onda moji prijatelji odvjetnici iz Italije, rođeni Talijani, kažu: «To ti je kapitalizam!» Pa, dobro! Ali to nije život! Ja hoću život!

Zašto bih ja živjela kao Goblini, Orci, ha? Tko mi prijeti, tko me ucjenjuje? Pa opstanak velikih korporacija, poslodavaca i svih onih koji izrabljuju moj radni potencijal ovisi o meni!

Zamislite, kad bi se svi osvijestili i kad bi vi kao pojedinac shvatili: moj život je samo moj i imam pravo odlaziti u prirodu i ponedjeljkom. Imam pravo raditi četiri sata dnevno. Imam pravo na sve što proizvedem. Sve što postoji na zemlji, ja kao ljudsko biće na to imam pravo i kad bi svi svoja znanja počeli dijeliti, lijepo se družiti, pjevati pjesme onda ne bi samo imali Shire, već i Rivendell.

Sve što ovisi o nama jest da umjesto tuge, tlake i nesreće, izaberemo sreću i slobodu! Nije važno koliko vremena imamo već što ćemo napraviti s vremenom koje nam je dano!

Estera