097/365, subota, 7. travnja 2001.

Strah i prezir u Gospiću: Do zore... i praskozorja na pumpi

Dva i petnaest ujutro. Normalan svijet u to doba spava. A mi moramo svirati. "Amadeus" se lagano praznio, a tik ispred stagea skupila se ekipica od nekoliko dobro raspoloženih frajera i cura. Party, kume, sviraj! Znaš ovo, znaš ono... Razlika između svatovskog benda (štrkljavi klavijaturist, brko na gitari i koka širokih bokova i slobodnih nazora iza mikrofona), i četiri debila koja furaju autorski materijal svima očito nije najjasnija. Da se zabrinem? Barem sam shvatio kako se osjećaju gažeri kad im na svadbama vičem: "Svirajte svoje stvari!"

Prva stvar drugog seta bila je izuzetno odabrana obrada – "Pjevajmo do zore" Jure Stublića s ličkim zaključnim refrenom. "Do zoreeeee"... Pun pogodak.

Nakon toga, stvari postaju istinski bizarne. Dvojica iz one živahne ekipe fiksiraju malo mene, malo bubnjara, s izrazitim zanimanjem promatraju moje efekte i izazivaju česte upadice svojih cura: "Ajde, pusti dečka da svira." Onda treći upada...

- Znaš šta tribaš svirat? Neku makedonsku. Ajde neku makednosku.

- Ne znam ja to – još se trebaš i idiotski smješkati.

- Kako ne znaš?! Makedonija, tamo se ratuje. Makedonija, čovječe – moraš znat di se ratuje!

- Nemam pojma, ja sam Dalmatinac – užasno se rijetko izvlačim na regionalnu pripadnost. Ovo je izgledalo kao pravi trenutak.

- Bogami, ne izgledaš tako! Ajde onda onu: "Dalmatinac sam..."

Pravo mi budi.

Kao bend na Titaniku, do kraja smo svirali sve bolje. Falila je samo striptizeta i neka prikladna štanga. Pjesmu o kraju svijeta, a s njom vrlo originalno završavamo svirke, slušali su samo konobari. Brod je potonuo na dno, valjalo je ukrcati preostale stvari i krenuti s barkom za spašavanje prema nečem čvrstom. Takvih mjesta baš i nema puno, ali tko bi se još i s tim zamarao. Do slijedeće avanture, i pumpa na prilazu Zagrebu može izgledati tako.

Kombi je upalio. Vratimo ga policajcu. Sedam sati, bit će lijep dan... Dovoljno.