262/365, srijeda, 19. rujna 2001.

Bosanac u Parizu

E, blago meni kakve pizdarije sanjam. U ovom sudbonosnom trenutku, kad vidovite osobe proniču u tajne svjetskog raspleta, vide plamteće nebodere i bradate spodobe, a oni manje svjesniji sudbonosne težine trenutka makar uživaju u osebujnim mokrim snovima... Da ne duljim, evo sinoćnjeg sinopsisa: U Parizu sam. Ne znam kako znam da sam u Parizu, to ti dođe kao neki telop na sliku dok sanjaš - jednostavno osjetiš u kojem si djelu svijeta, iako se motaš po nekom stanu i razgovaraš s nekom nedefiniranom ženom. Pretpostavka da sam kod nje u gostima čini se logičnom, možda se između nas nešto i dogodilo, ali tada mi pamćenje nije bilo uključeno. Svakako, sada odlazim. Idem prema nekoj autobusnoj stanici i nekako kontam da je Pariz isti Maribor (u Mariboru bio samo jednom, po noći, a u Parizu nikad). Ogledam se malo oko sebe da skužim di trebam doći, kad mi uleti neki frajer i na čistom purgerskom pita:

E, stari, znaš kad ide bus za Prečko?

Ćovječe, u Parizu si, prvo moraš doć do Zagreba.

Kaj, kurac - odmahne on rukom - kaj mi treba neki mali punker? Bum si našel neko bolje društvo.

Tu se je pogledam zbunjeno, nikad ne znaš u što te snovi mogu odjenuti, ali sve je normalno - uobičajena bezlična obleka (kako li me prepoznao?). Ništa, idem ja u bus prema nekom trgu gdje se događa nešto od presudnog značaja za moj odlazak. Još nisam siguran gdje izlazim, kontam pitat ću nekog unutra. A unutra - Rade Šerbedžija. Zabavlja putnike svojim šalama i meni kaže pravac kretanja bez da sam ga i pitao za njega.

Evo ga, mali, tu ideš van. Skreneš desno prema crkvi i vidjet ćeš uski prolaz. Samo idi kroz njega i ne okreći se. Izlazim iz busa i, normalno, umjesto desno krenem lijevo. Čujem kako Šerbedžija govori vozaču:

Je pravi Bosanac. Samo sluša, prati upute, sve da se ne bi izgubio.

Skužim da je krajolik na desno sablasno nalik nekom ružnom splitskom kvartu, a ni bus se ne razlikuje puno od Prometovih. Bit će da sam promašio. Okrećem se i lijevo vidim crkvu koju je Šerbedžija spominjao. Aha, to je dakle. Krećem prema njoj i budim se. Boli me glava istog časa.