327/365, petak, 23. studeni 2001.

Ivanova ideja za doktorat

Naš “Grazer” Ivan, autor briljantnih analiza ženskog uma i inih umotvorija koje su mi puno puta spasile dan, jako je bistra i zanimljiva osoba. Naslućivali smo da se bavi nekim od onih poslova koji kod nas jedva postoje, a vani su jako cjenjeni. Ali, tko zna kada bi saznali cijelu istinu da prije neki dan nije osvanula priča o passwordima i otkrila začudne puteljke koji su Ivana odveli tamo gdje je sada. Tamo gdje će, možda, za dobrobit muške populacije, ostati duže no što je planirao. A sve je inicirala banalna činjenica s kakvom se svi suočavamo - čovjek je neprestano zaboravljao passworde...

“E onda sam pročitao nešto genijalno; kao, otisak prsta ti je k’o pasvord koji se nikad ne zaboravlja. I kao da se napravit senzor za to. Ludilo, rješenje svih mojih problema. Di se to radi? A vidi, traže ljude ... eto mejla ... eto ugovora ... Zdravo Hr na godinu dana bar. Dok ne magistriram, kao. Na otisku prsta.

I da znaš da nisam mislio dalje, ono, doktorat je čisto preseravanje, šta će ti to... već si i ovako umišljena budala, ne mora ti nos do svemira ako je već do neba...

I sad si ti sve to, da ne velim, zasr’o.

Cijelu koncepciju si mi okrenuo na glavu sa PINom i PUKom. Cure sa pasvordom... eto ti meni ideje za doktorat. Daj zamisli, mjenjamo pinove i pukove sa otiskom prsta, nema više laganja i trošenja, zdravo predigra, zdravo bacanje vremena, zdravo muko Isusova... Sad su novi modeli cura u izradi, sa integriranim senzorom za prepoznavanje otiska prsta. Možeš taknut koju hoćeš po njezinom senzoru. I ako prođe možeš se fino... jeli ... ulogirat... I ne košta ni Guccija ni tiare. Ni laganja da je voliš. Jer ako trebaš to reći, onda ne znaš pokazat, ako ne znaš pokazat onda ti i tako ne vrijedi.” Čuj, drago mi je da sam pomogao. A što tek tvoj doktorat može učiniti za sve nas...