monitor home | indeks | « prije | poslije » | e-mail
|
Moj dan s Goranom Ivaniševićem Hoće li Goran Ivanišević provesti jedan čitav dan slušajući moje ime i gledajući moju ličnost na TV? Ujutro me šok terapijom probudio telefon nakon što cijelu noć nisam spavala. Dani su vrući, a noći sparne. Znojila sam se po prsima i oko vrata. Bebidolka je bila više nego perverzno mokra. Telefon i dalje zvoni. Na satu je velika kazaljka bila na dvanaest, a mala na deset. Deset sati. Teturam do telefona koji zvrnda na pletenoj kutiji u kojoj se nalaze Vinzenzove (moj nećak od tri godine) prerasle stvari. Telefon zvoni. Saplićem se o deke koje sam manično i histerično bacala sa sebe u toku teške noći. Telefon zvoni. Umorila sam se od borbe. Liježem preko gomile deka i plahti. Koprcam nogu. Zaključujem kako je zarobljena i zamotana u plahtu. Telefon zvoni. Rukom jedva dosežem do telefonske slušalice. Javljam se, ali primjećujem kako mi se u glavi manta od naglog ustajanja iz kreveta i pretrpljenog napora. DA!, javim se onako očajnički. Što si to učinila s vremenom? Vidiš li kako je oblačno - pitala me je i konstatirala prijateljica T.N. (23). Na to sam joj odgovorila kao da se u meni rodio neki flashback: Dobro je! Samo da ne pričaš o Goranu Ivaniševiću. Onda je ona napravila pauzu kao da sam ju zatekla jednom uskličnom i jednom rečenicom s osobnom imenicom, pa mi je rekla: Ajde, pa me nazovi kad se probudiš. Poklopila sam slušalicu i ostala ležati preko brdašca deka sa zamotanom nogom u plahti. Glava mi je bila nagnuta prema dolje. Kosa je jedva prekrivala lice. To me stalo smetati. Tromim pokretom ruke maknula sam je s lica. Slina mi je navrla na usta. Srknula sam. Zamljackala. Odvratnog li jutarnjeg okusa u ustima. Sigurno sam hrkala. Kako je dan odmicao, nalazila sam se u nekom košmaru. Prvo sam morala ispraviti neke propuste na tekstu. Zatim sam se sjetila da trebam nazvati faks. Onda sam se sjetila da ništa neću stići i kako imam malo vremena. Jako sam se iznervirala… Sjela sam na smeđi kožni trosjed. Uzela šalicu kave u ruke. Uključila TV. Chanel five. Nazvala Gorana Š. Rekla sve što sam trebala. Nazvala faks saznala sve što treba. Naslonila se na naslon trosjeda i koncentrirano pristupila gledanju emisije "The wright stuff". Emisija je vrlo dinamična. U studiju je publika i troje voditelja. James je glavni a ostalo dvoje su tamo zbog komentara.. Troje mladih Britanaca od kojih James ima jedno oko veliko, drugo malo, klempave uši i šeretski smješak te nevjerojatno snobovsko-kicoški ton u glasu. Kate koja ima naočale kratku kosicu i prolazila je s pet u srednjoj školi te ide redovno na cherry brandy sa svojim prijateljicama u neki bezobrazno skup i za hrvatski budžet nepojmljiv birc na Oksford streetu u kompletu Done Karan. Tim koji izgleda kao sin industrijalca sa svojom plavom kosicom koja mu se kovrđa na čelu i prasećim očicama, te nakon emisije hita s rollce-rollceom u country club na partiju kriketa sa svojim ocem i hrpom elite na čašicu čaja i "ho, ho, ho" razgovore. Dakle, sjedim i telećim pogledom pratim njihovu elitiziranu snobovsku ironiju i žarkim žarom želim njihov posao i život. Nakon dva srka kave shvatim da raspravljaju o slijedećem: Prva tema je o naci-ekipi i policiji. Treba li policija rastjerivati vodenim topovima skinheads marševe ili ne? Ima li policija previše ovlasti ili nema? Ima li policija morala? HALO! Što je sa skinheadsima, pitala sam se ja sa druge strane Europe, sa Balkanskog poluotoka, sa petnaest kuna u džepu. Druga tema je bila: Je li Britanska nacija gubitnička? James, Kate i Tim su konstatirali kako je njihov tenisač Britanac izgubio od, kako se ono izgovara, Ivaniševića. Yeah, koji je visok, psuje i svađa se. Čak je i praznovjeran! - reče Kate, a Tim se nadoveže s 'yeah, yeah' i podignutim obrvama u stilu 'koji čudak'. Publika u studiju zaore pljeskom popraćenim smjehom. James je bio silno ponosan i nastavio dalje razglabati o tome kako uvijek gleda sa svojim sinom tenis kad igra Ivanišević, jer on uvijek baca rekete i svađa se sa sucima, te pljuje po terenu. Yeah - zaključi Tim.. Okrećem na prvi, pa drugi, pa treći program nacionalističke TV u želji da pronađem nešto zanimljivo. Na svim programima prikazuju teniske mečeve koji su odigrani. Koji će se odigrati. I kad bi se igrali onda bi izgledali ovako. Komentatori komentiraju tenisače. Ankete na ulicama grada Zagreba o tenisu. Goran Ivanišević. Goran Ivanišević. Goran Ivanišević. Hoće li Goran osvojiti Wimbledon ? Kako će Goran igrati protiv Australca? Goran Ivanišević u raznim verzijama upitnih rečenica. Nazivaju me neki prijatelji koji čak imaju, nazvala sam to, "Goranovo vrijeme". U stilu: Jesi li jučer naučio Parsonsa? A on meni na to odgovara: Čekaj mislim da sam prvi dio učio prije Ivaniševićevog meča, a poslije Goranove pobjede sam još naučio drugi dio. Danas ću prije zadnjeg Ivaniševićevog meča gradivo ponoviti. Počeo je na TV meč Australca i Gorana Ivaniševića Hrvata. Nakon što je Ivanišević (Hrvat) ušao u finale u kvartu su rasli tlakovi. Igra je počela. Za svaki set koji je dobio Ivanišević u Sopotu je ispaljena petarda do dvije. Ivanišević pizdi na suca. Baca reket o teren. Reket odskače c.c.a. 60 cm sjevero-istočno u zrak. Mlatne nogom mrežu. Jebe mu se s materom. Okreće glavu. Opet gleda u suca i viče kako je lopta dobra. Sudac je žilav. Ivanišević se vraća na mjesto. Servira loptu 180 km na h. Australac moli boga da mu ne pukne ruka. Nije. Ivanišević vraća. Australac napravi trostruki aksl i salto te uzvrati loptu. Zvoni telefon. Vrisnem. Srce mi lupa. Sredim se. Halo? Ja sam - reče moja sestra. Koji je rezultat? 6 : 3 u prvom setu. - kažem ja. Šest, tri u prvom setu za Ivaniševića - dere se moja sestra na radnike usred buke stroja za žbukanje. Jeeeeeeeeeeeee - čuju se radnici u pozadini. Nastavljam pratiti meč. Ivanišević je nervozan jer gubi. Ja sam nervozna, jer ne učim. Svi smo nervozni. Odjednom nešto u njemu plane. Razvali igrati onako sirovo. Linijski sudac sagiba glavu. Preživio je Ivaniševićev servis 230 km na sat. Zahvalio je bogu što nema osakaćenu glavu. Vidlo mu se na licu. Australac (igrač- protivnik) je smiren i sladak. Kamera šeta po tribinama. Prikazuju mu djevojku. Dobre sunčane naočale. Od oka 500 (slovima: petsto) njemačkih maraka. Ivanišević opet griješi. Dvostruka servis greška. Kamera prikazuje oca. Srđana Ivaniševića. Nervozan je i napet. Ima loš ten. Mali je na ćaću, nije poštarov. Uzimam gutljaj kave i razmišljam o tome kako bi bilo biti tenisačeva djevojka. Kao, što si po zanimanju? Ja sam tenisačeva djevojka. Možda bi u vezi, toj ljubavnoj, mogli razgovarati o zemljama Trećeg svijeta ili ekonomskoj krizi na Balkanu? Misli mi razabire pucnjava gledam u ekran TV. Ivanišević trbuhom leži na tlu travnatog terena. Ja liježem na pod dnevnog boravka jer vani se veseli hrvatski narod. Pucaju vebeeri. Puške. Topovi. Žene skiče, vrište, bacaju grudnjake. Sa direktnog prijenosa se čuje pjesma "Goraaane, mi teeee voooolimo". Nisu li pobrkali sportove? Goran Ivanišević plače. Komentator Mićo plače. Otac Srđan Ivanišević plače. Goran Ivanišević preskače ogradu i dalje plače. Trči uz stepenice tribina i plače. Preskače još jednu ogradu koja je posljednja prepreka između njega i oca te plače. Padaju jedan drugom u zagrljaj i plaču. Britanci plaču. Nacija plače. Gooooooooooraaaaaaannnn! - čuje se iz susjednog nebodera. Naježila sam se. Sram me je, mene same, jer se ježim na ovakve sladunjave oskarovske spektakle. Goran na terenu stoji i čeka da Australac završi spiku sa nekom super duper sportskom novinarkom koja je dobila terensku ekskluzivu. Novinarka prilazi Goranu. Mene hvata strah da neće znati engleski. Zna. Malo je tvrd izgovor, ali zna. Novinarka ga upita nešto u stilu. Kako se osjeća? Goran pokaže svu svoju skromnost na moje iznenađenje. Zahvaljuje bogu. Govori kako ima osjećaj da će ga netko probuditi i reći da nije osvojio Wimbledon. Publika se smije. Goran nastavlja sa šalama. Sva sreća što imam pozivnice pa mi je to dokaz da sam ipak na Wimbledonu. Publika u euforiji. Posvećuje pehar Draženu Petroviću. Ljudi na tribinama skaču na noge. Ori se pljesak. Meni se plače. Opet me sram. Suzdržavam se. Ova televizija je prejak medij, pomišljam. Odlazim u kafić L… Gazdarica Selma mi s vrata govori da šutim. Svi sjede i gledaju TV. Goran ima intervju. Što god kaže, dečki plješću. Prilazi mi Vesna (mlada tajnica sa diplomom visokog školstva, Hrvatica, slobodna, prima ponude pod šifrom. Uvjet: bogat, lijep, inteligentan i pametan). Oni su ovdje od popodne i totalno su pijani. Jedan gico u prugastoj majici za šankom ustaje se sa barske stolice i razbija čašu na komentar Gorana da je Mekenro idiot. Ha, ha, ha, ha - zaori se birtijom. U kadru je sad jedna starija gospođa (c.c.a. 70): Meni je Goran jako lijepo sve rekao, ali najljepše je što se zahvalio bogu! - reče bakica sa suzama u očima. Jeeeeeee, tako je baka!- to sam bila ja. Dolaze neke medijske zvijezde nacionalističke TV Igor M. i Silvana M. Priznaju da su plakali. Književna zvijezda Borivoj R. se pita - A jel'? Dolazi mladi kapitalista Dražen K. te naglašava ushićeno: Goran je pobjedio! Ja ću se napiti! Komentari mladih djevojaka u susjednom separeu: Ku'š, on nije tak zgodan al' fakat dobro je igrao! Mislim, visok je i to je okej! Danas ujutro (što je dan poslije jučer) uključim TV. Chanel five. Tim, Kate i James. Danas su izgledali puno više underground. Prva tema je bila: trafic in London. Druga tema, naravno, Goran Ivanišević. Kate priznaje kako je plakala na scenu Goran trči k tati Srđanu. James kaže kako je zaista bio dirnut i da je to najbolji meč koji je ikad gledao. Tim sve to komentira sa: Yeah, yeah. Kamera snima total naslovicu daily… na kojoj piše: Goran Ivanišević is grateful to God… Odlazim u sobu. Sjedam pred kompjuter. Uključim radio. Izvještaj iz sabora: Danas je Sabor započeo čestitkama Goranu Ivaniševiću. Željka Antunović ide u Split dočekati Gorana Ivaniševića na splitskoj rivi. U eter se javlja jedna uzrujana gospođa koja govori: Jučer poslije meča Gorana Ivaniševića ukrali su mi novi audi šest iz Njemačke… Vidim da ćemo još mjesecima biti u znaku Gorana Ivaniševića. Svaka čast Goranu. Tako je dobro obavio svoj posao da mu za to čestita cijela nacija i svijet. Zvoni telefon. Prenem se. Bez ikakvih prepreka odlazim do telefona. Dižem slušalicu. Javljam se: Goran Ivanišević, izvolite. Kaj još spavaš?-reče T.N. (23). Da, još od jučer - kažem ja. Vaša Estera |