monitor home | indeks | « prije | poslije » | e-mail
|
Uzela sam isprintane papire devet scenarija u ruke. Na naslovnoj stranici više ulijevo piše: Borivoj Radaković. Malo niže prema sredini: "Čudo u Motovunu". Pa opet niže na sredini, ali manjim fontom za slova "ili" pa "Čekam te gore". U zagradi: scenarij za trominutni film. Svi ovi naslovi i njihovi scenariji su me asocirali na moju baku. Ona je bila iz imućne obitelji plave krvi. Osim što su svi članovi obitelji bili visoki, moralni, gordi, pošteni i najštovanija obitelj u njenom kraju, njima je vladala narodna mudrost. Imala je i dobra narodna doskočica koje mi je ona uvijek servirala za neki moj nepromišljeni postupak. Jedna od njenih rečenica bila je: "Nikad nemoj davati sirotinji više od onoga koliko ti stane u šaku. To će znati cijeniti!" Jest da je rečenica pomalo kapitalistička, ali poanta je što su ovi scenariji napisani za neke skromne motovunske uvijete u kojima bi se trebao roditi trominutni film. Sigurna sam da je jedini uspjeh i na sigurnu kartu odigrao Miljenko Jergović. Napisao je scenarij na dvije stranice. Podjelio isti u tri scene. Likovi su više nego stvarni i posve mogući da postoje u svakoj sredini (diljem Hrvatske nam države) osim možda na Susku. Starac, dvije srednjoškolke i doktor. Dijalozi su kratki i vrlo duhoviti. Nježni, pažljivi, humani i što je najvažnije sadrže tri osnovna te zadana motiva: MAMA, MOTOVUN i MALVAZIJA… Vrlo lako izvedivo štivo, čak i efektno. Kako sam scenarij čitala tako sam mogla zamišljati režiju, montažu, glumu i na kraju vrlo zadovoljnu publiku. Ovce na broju i sitog vuka. Bez ikakve nervoze i histerije, opušteno, smireno, dobro osmišljeno, bez kompleksa veće vrijednosti, glamura sa velikom sigurnošću u uspjeh dobrog scenarija. Eto, Miljenko je moj jedini favorit za kojeg ovom prilikom lobiram za pobjedu. Slijedeći scenarij u hrpici papira bio mi je pod naočale došao "Mongoloid, Majka, Motovun" Zorana Ferića. Stil Z.F. je prepoznatljiv iz aviona. Kako sam čitala tako mi se sve više povraćalo. Likovi više nego psihićki poremećeni. Situacije su totalno nerealne osim za visoku produkciju SF-a, ali ne i motovunski trominutni film niskog budžeta. Uopće nije slušao zadatak i sad mu moram dati nedovoljan zbog furanja stila, a ne realne situacije u Motovunu. Sad je samo propustio šansu za uspjeh. Ne znam gdje bi dotični amateri, kojima bi trebali biti podijeljeni ovi scenariji i sva filmska oprema, mogli pronaći jednu mongoloidnu osobu te ju naučiti izgovarati rečenicu poput: "Općenito uzevši i rečeno je…uostalom kao u dispozitivu...jer pouka o pravnom lijeku ne stoji…" Osim ako ne smisle neki dobar skeč i izvuku stvar. Kao, naprave tešku sprdačinu iz filma pa sve ispadne dječje smiješno. Amaterski izaberu neku osobu koja glumi mongoloida, a hotelska soba neka bude bolnica ili neka se snima u Istarskim toplicama (ako im se dopusti). Sigurna sam da će se neka baba dati nagovoriti da povraća. To uopće nije Zorane neki bed… Neće biti problema naći uniforme medicinskih sestara. Neee… Uh! Too much posla za amatere. Bez obzira na vrlo slikovit stil napisanog scenarija, želim mu veliku sreću u produkciji. Next is: Vladimir Arsenijević. Action-packed duble chill-and-thrill adventure-movie. Piše između ostalog na scenariju, a naslov scenarija je: "Kirk u potrazi za čarobnim napitkom". Scenarij je isto kao i Miljenkov podijeljen u tri scene gdje glavni junak Kirk (Douglas) u ulozi odbjeglog rimskog gladijatora ili vikinga, trči kroz Vladimirove zadatke: Ka Motovunu, mami i Malvaziji. Moram priznati da sam se dobro zabavila zamišljajući taj film. Uvelike me podsjetio na epizodu Monty Pythona: " Spanish inquisition in action". Puno sam se nasmijala dobro nakićenim scenama sa "Horom labinskih rudara", snažnim osebujnim orkestrima u pozadini, te neumornim trčanjem Kirka uz 1052 stepenice prema Motovunu. Super ideja, ali Vladimire kako? Kako će to nejaka amaterska ekipa i ubogi motovunski filmski festival to izvesti? Ha? Ha? Kako bi se prestala nervirati nastavila sam sa Nenadom Velikovićem. Tu su me dočekala dva prijedloga scenarija. Prvi scenarij naslovljena sa: "Budilnik". Pročitam do kraja. Još jednom učinim istu radnju. Dobra ideja. Podsjeća me na neku reklamu sa njemačke televizije. Buni me što nema zadanih motiva. Nenade gdje je tu mama, Malvazija i Motovun? Samo nesretna vekerica koja je prošla aktivan dan te MUŠKARAC koji nema sreće. Scenarij je kratak i moguće ga je pretopiti u film. Ako se pronađe pas koji će polizati paradajz, šunku i sir sa sata. Dobar pokušaj, ali slabo si slušao na satu kad je zadan zadatak sa tri motiva. Drugi Scenarij. Naslovljen sa: "Porodica". Hm? Ne znam. Ne bi baš. Meni nisu fora neki indijanci Hututumba. Iako je plemenita ideja, ali nije po šabloni. Jebiga kad je birokracija glavna zvijezda vodilja ovog filmskog festivala. I sam si obradio u ovom scenariju problem kapitalističkog društva koji proždire nas domaće (pa koje god pleme ex. Juge to bilo) znaš kak' je? U nadi da će sad neki dobar scenarij pogledam na hrpicu papira i pročitam: "Posebni odnosi". Tko je autor? Aha, Jurica Pavičić. Pomislim: Morat ću još malo pričekati do zabavnih scenarija. Prvo, uopće ne volim kad su likovi nazvani kao skupovi u matematici sa A i B. Tako je tipično hrvatsko filmski elitiziran sa akcentom na "furam se na amere". Predlažem da za snimanje po ovom scenariju Jurica Pavičić sam nađe polupojedenog čovjeka. Ako mu to uspije dobit će pet iz zadaće, a ako mu uspije i natjerati mačku da bude sporedna uloga dobit će pet i iz zalaganja. Kako sam bacila Pavičićev scenarij na krevet tako je ispao jedan list i pao točno kod moje noge. Podignem ga. Pročitam. Ćićo! Moje srce obuzme toplina. Na scenariju koji ima par redaka u gornjem lijevom uglu piše Đermano Ćićo Senjanović. Kako čitam dalje tako nailazim na lik dimnjačara. To me sjeti kako sam ja kao mala htjela biti dimnjačar jer on donosi sreću ili pisac jer on nasmijava. Eto, baš lijepa priča o kokoši, dimnjačaru, vozaču, Motovonu, policiji. Kratko, slatko, drago, pitomo, pametno, ironično, duhovito, zabavno, ali valjak? Policija? Amateri? Miljenko Jergović još uvijek vodi. Pravi je majstor (ovdje se misli na Miljenka) u jednostavnosti. Kako sam se osvježila sa ovom divnom pričicom uzmem slijedeći scenarij. Uh! Ne mogu naslov samo tako slomiti. Ubacim u prvu brzinu i stanem razdvajati riječi: "Turizam Macht Frei - Cimer Frei". Pisac? Franci Blašković. Ma jasno… Svi motivi su obrađeni kroz priču napisanu na intiman način čovjeka iz male sredine. U obliku nekog ispovjednog dragog pisma na istrijanski. Zgodno. Može prijedlog? Snimati Francija kao glavnog junaka. Borivoja Radakovića, Miljenka Jergovića i ostale FAK-ovce, Motovun, kako piju Malvaziju i sve to… Pa na kraju, zadnji kadar, Radu Šerbeđiju koji prilazi sa velikim smješkom i bjelim šeširom, pozdravlja narod, svi mu klikču, Franci mu daje čašu malvazije. A da sve izgleda kao ona reklama za štednju, kad djed preko filma priča kako je dobro štediti a cijelo vrijeme se snima njegov život. Zatim ljudi iz njegovog života s njime: grle se, trče, smiju. Reklama završava kao: svi sretni sa susjedom u gostima. Može se to realizirat, samo treba profesionalne režisere i montažere zamoliti da volontiraju. Nakon ovog simpatičnog Francijevog pisma nalijećem na šaku u glavu. "Ubili su ga ciglama" Gorana Tribusona. Scenarij je podjeljen u šest scena čistog nasilja dvojice mićih "neonacista" koji maltretiraju i ubijaju životinje. Na kraju i jednog ubogog starca. No, to im nije dovoljno pa ubiju i njegovog psa. Svi zadani motivi su temeljito obrađeni. Ne sviđa mi se scenarij zbog toliko nasilja, a iskreno mislim da je nemoguće sve to snimiti u pet dana sa svim tehničkim ograničenjima. Od kud mu sve te životinje? Zar će ih zaista netko ubiti samo za potrebe filma? Goran će morati na produženu jer nije se dobro vladao. Zadnji scenarij je upravo onaj sa samog početka: "Čudo u Motovunu" Borivoja Radakovića. Leži tu na stolu kraj kompjutera. Pošto sam ga već pročitala nekoliko puta odlučila sam da je konkurent Jergovićevom ali ovisi o glumcima. Dobro je obrađen zadatak. Sušto je realan. Fakerski duhovit. Prikazuje troje mladih ljudi nekog zagrebačkog kvarta. Oni se zabavljaju u Motovunu na svoj frajerski način. Piju malvaziju. Šalju se u materinu. Ništa prezahtjevno. Lako izvedivo ukoliko u Motovunu bude troje dobro nabrijanih za ovakvu ludu spiku. Od amatera bi se očekivala spontanost i dobro usvojen tekst. Možda bi zapravo ovaj scenarij bio veliki izazov profesionalnim glumcima, režiserima i montažerima. Taman kad sam pomislila kako sam obradila sve scenarije, provjerim mail i ukaže mi se scenarij Ante Tomića "Ratni zločin marke elektrolux". Krasno! Pročitam prvi put. Hi, hi, hi! Pročitam drugi put i pomislim kako je baš dobar, a onda mi iz usta kapnu slina na ruku te shvatim da nije obavio zadatak. Nema: mama, Motovun (možda) i Malvazije. A onda promislim pa shvatim: junak sjedi u birtiji moguće je da pije Malvaziju, zatim trči po selu moguće da je Motovun i neka stara žena gleda ukočeno kroz prozor moguće da mu je mater. Dobro razrađen scenarij, te tematski političarski najaktualniji. Sviđa mi se. Vrlo dobar. Sjedi. Bacam pogled na sat. Deset minuta do šest sati ujutro. Oči mi se sklapaju, a prsti po tastaturi teško lamaću kao macole. Pomišljam na rubu samog sna: Ne mogu više, majke mi! Pa taman da me svi pisci u Motovunu dočekaju sa litrom Malvazije…
Vaša Estera |