Evo, koliko različitih pojmova u samo jednom naslovu, odijeljenih zarezima. Većina onih koji su željeli, čuli su da je u Močvari prije tri tjedna izvršeno nasilje grupe skinhedsa nad ljudima koji su došli pogledati dva filma «Lopta nam je pala na glavu» i «Posljednja Jugoslavenska nogometna reprezentacija», te se nadali Milku Djurovskom koji se nije pojavio. Sve što se tad dogodilo bilo je da je grupa od šezdesetak skinhedsa brutalno napala sve koje su sjedili ili stajali u Močvari i mlatili po njima, palicama, šakama i lancima, a da nisu, sigurna sam, nikog pogledali u oči. Naravno da je policija došla prekasno i naravno da je sve izgledalo kao u američkim filmovima, previše namješteno. Tamo se zateklo mnogo novinara, a samo su neki na taj incident reagirali kako treba. Osudili su nasilje.

Mene je iznenadila vaša reakcija. Neki su mi pisali kako Močvara i nije neko mjesto gdje se odvijaju kulturni događaji, znači posve ste zanemarili činjenicu da se tamo dogodilo nasilje nad ljudima (istom vrstom). Neki su pak objašnjavali razloge zašto su se skinhedsi ponašali tako kako su se ponašali i koji su motivi njihova ponašanja. Ali ljudi ! Pa, tamo su mnogi zbog gledanja filma ili samo zato što su tamo bili dobili batine ! Mislim, je li vama jasno što li se u Močvari dogodilo, pa koji je vama bog? Jeste li vi normalni? Ako već pretendiramo ka tome da budemo pametni i kategorični onda vam ja kažem slijedeće: Ne može mene napasti jedna bijesna skinjara u državi u kojoj ja imam demokratsko pravo gledati film o «patku Dači», a ne «patku Darki» i u šupi svog dede, koju ću nazvati kulturni klub «Isusovo raspelo», a da meni pritom ne čuva dupe policija koju ja plaćam. Policija i red postoje unutar jedne države zbog toga što ja postojim, mislim, najbolje vam je da to ponovite više puta.

U Močvari, Attacku, MM Centru, Mami, Ksetu održani su razni kulturni događaji i tribine pod nazivom «Zagreb bez mržnje i nasilja» u četvrtak, 15.11.2001. Doduše, razapeta taj dan na mnoge strane, odlučila sam otići samo na okrugli stol «Nasiljem protiv različitosti», gdje se skupila razna elita ground i underground ekipe. U tu elitu spadaju ljudi koji najviše nisu imali pojma o čemu pričaju i kakve posljedice njihovo bezobrazno i namjerno neznanje ima za ovo društvo. Između ostalih bili su tamo Jadranka Cigelj (voditeljica hrvatske sekcije međunarodnog društva za ljudska prava) koja čak ne zna što je desnica (iako je sama članica HDZ-a), što skinhedsi, a tko anarhisti, jer ona kaže: «Mislim, pa ja znam, i sama sam iskusila ponašanje tih skinhedsa koji su anarhisti, jer su napali jednu ženu koja je imala muslimansko znamenje.» Dakle, svaki bi skinhed sad dobio slom živaca, jer ga je ona nazvala anarhistom. A ja ću vam objasniti tko su anarhisti i kako oni podržavaju nenasilje, malo kasnije u tekstu!

Slijedeća sramota koja je tamo sjedila bio je gospodin Furio Radin (predsjednik odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru), pa poslije njega Lili Štokalo (Ministarstvo kulture Republike Hrvatske) i zatim, sasvim očekivajući da ću od njega čuti toliku hladnoću i iracionalnost, te hrpu besmislenih insinuacija, ravnatelj policije Rajko Ostojić. Kako bi rekao Miljenko Jergović: «Gospodin Ranko Ostojić glumi jednog jako strašnog policajca.»

Zašto su ti ljudi takvi? Zašto se oni tako ponašaju? Kako mi to razmišljamo? Mene sve to užasava. Poslije ovih ljudi, koji očito gledaju svoj osobni interes i profit, te bolje plaće, nastupili su četvorica fakovaca: Miljenko Jergović, Borivoj Radaković i Edo Popović, te Kruno Lokotar. Nećete vjerovati, ali ovi ljudi su jednostavno izrazili duboko suosjećanje sa žrtvama koje su se zatekle tamo i bile izmlaćene. Rekli su par sasvim suvislih, pametnih stvari i stali na stranu ispaćenog, izmlaćenog, prestrašenog naroda. Valjda zato što ne ovise o državnim funkcijama i ne misle da će nešto profitirati.

Taj dan prije ove tribine bila sam doduše par minuta na promociji dvije anarhističke knjige: «Anarhizam i nasilje» (za koju mislim da je bolje da joj je naslov «Anarhizam i nenasilje») i «Moje putovanje s Aristotelom kroz anarhističku utopiju» Grahama Purchasea.

U prvoj knjizi gdje možemo pronaći lijepu retrospektivu povijesti anarhizma s prevedenim tekstovima o nasilju u anarhizmu (iz kojih izdvajam npr. Emmu Goldman), mladi anarhisti iz Zagrebačkog anarhističkog pokreta, te renomirani anarhisti, a jedan od njih i Alfredo M. Bonanno, pišu i govore o nasilju unutar nekih anarhističkih grupa ili pokreta, a isto tako i o nenasilju koje zapravo anarhizam zastupa. Poanta je samo kako tko vidi najbolji način u postizanju revolucije i uspostave anarhije. Evo, kako bi se sad vratila na neupućenu gospođu Cigelj i mojeg profesora Zvonka Posavca koji u svojoj knjizi «Politika i sloboda» kaže: «Dakle, specifična racionalnost političkoga, ovdje inkarniran u liku Leviathana, 'čuva nas od kaosa, vladavine bezakonja i anarhije koja je progutala pravo i dostojanstvo čovjeka'. Taj kaos nije politička tvorevina, on je nedržavna, stanje bezakonja - Behemoth». Ovome suprotstavljam drugi puno osvješteniji stav iz mnogo šire perspektive, riješen kapitalističke propagande, citirajući Marka Strpića iz uvoda knjige «Anarhizam i nasilje», gdje on navodi nekoliko činjenica kojima kreditira i argumentira pozitivno stajalište anarhizma: «Prva je definicija anarhizma, tj.anarhije u svakom riječniku stranih riječi. Možda je i nepotrebno naglašavati koliko su te i takve definicije netočne, zbunjujuće i često zlonamjerne, izvedene zbog političkog neslaganja s anarhizmom, bilo zbog ideoloških razloga, bilo zbog osjećaja da anarhizam predstavlja određenu opasnost za autoritarnu strukturu. Druga je propaganda, danas sve jača, koja kroz stvaranje medijske histerije i proizvodnju lažnih skandala još jednom u povijesti otkriva «bauk anarhizma», pokušavajući diskreditirati anarhistički pokret u političkom, ali i svakom drugom smislu. Naravno, diskreditaciju pokreta je najlakše izvesti prikazivanjem njegovih aktera kao nasilnika koji/e posežu za nasiljem nasilja radi, besmisleno uništavaju i proizvode kaos. Sve to su obilježja koja se pokušavaju prikrpati anarhizmu. Danas je taj medijski napad na anarhizam op

et jako prisutan zbog sve većeg političkog angažmana anarhističkog pokreta unutar globalnog otpora ekonomskoj globalizaciji, a samim time i otpora globalnom kapitalizmu.» U nastavku citata Strpić naglašava jednu silno očitu činjenicu, da se mediji danas nalaze u rukama velikih korporacija. Pa vam je to sve uzročno posljedično. Ova knjiga sadrži niz dobrih tekstova, niz nerazumljivo romantičnih ili emotivnih tekstova i nekoliko zrelih i činjenično potkovanih tekstova kao što su tekstovi «Zar '68 nije prošla ili zašto Black block neće uspjeti?» Dražena Šimleše i «Otpor u digitalnoj eri» Roberta Posavca.

Ovu knjigu nipošto ne trpam u književnost, još manje u znanost, ali 'ajmo reći da je to zbirka loših i dobrih esejističkih tekstova o anarhizmu i nasilju.

«Moje putovanje s Aristotelom» Grahama Purchase je «ne znam ni sama koji kurac», kao da se previre i bori između književnosti (ali neke jako loše) i nekog manifesta koji je preemotivan, ali i pakleno naivan. Slaba knjiga, ali opet pronađe se zanimljivih djelova kao što su umetnute ilustracije Marka Tokića. Znam da se Marko Strpić oko moje kritike ne bi složio (što je jasno izrazio u uvodu), ali eto, njemu za utjehu, drago mi je što je knjiga prevedena i što će možda potaknuti ostale mlade i stare anarhiste da stvaraju i bore se dalje. Danijela Stanojević