Kao što i sami znate iz prošle kolumne, otišla sam u Rijeku u Jan Palach sa svojim prijateljima na promociju knjige Noama Chomskog "Mediji, propaganda i sistem".

Raspravljali smo o medijima u Americi, Hrvatskoj i opasnosti koja predstoji od slijepog slušanja jednostrane priče i nedostatka slobodnih ili od privatizacije neovisnih medija. Iva je pokazala film o demonstracijama u Genovi "United colures of resistance". Iako mi nije bio prvi put da gledam taj dokumentarni film snimljen VHS kamerom, ostavio me zaprepaštenom kao i Riječane. S druge strane, Ivin film o demonstracijama u Genovi prikazan je borbeno, snažno, pomalo propagandno, jer su ljudi prikazani moćnima i hrabrima, bez obzira na pendreke policajaca, suzavce i snažne mlazove vode.

Tako se činilo spram drugog, talijanskog filma, koji je zapravo prikazao koliko su ljudi ranjivi. Prikazane su dokumentarne scene, kao što je razbijen nos, rasječena glava, stvarna i surova posljedica policijskog nasilja nad aktivistima. Užasavala me strašna scena gdje policajac pendrekom tuče snimatelja. Kamera se trza, pa pada, a ovaj snima sve dok se snimka ne prekine. Druga scena: Aktivist hvata televizijsku kameru, a snimatelj ga odgurava, policajci ga odvode, aktivist krvave glave urla i maše rukama prema snimatelju, ovaj samo snima. Ne želi pomoći. Trgala me scena aktiviste koji moli na talijanskom policajce da prestanu, upravo sam na njegovo mjesto sasvim lako mogla postaviti sebe, njih četvorica stavili su ga u krug. Mlate nogama, pendrecima sve jače i jače po njegovom tijelu bez uniforme, bez zaštite pancirne košulje, pa tako sve dok se ovaj nije posve sklupčao od boli. Ljudi bježe i mole za svoj život, a policajci ih za svaku riječ udare po glavi ili ih privode. Vezali im lisicama ruke na leđima i, mlateći ih usput, ubacuju u policijski kombi.

Prikazan je i mladi Talijan Carlo. Njegovo tijelo leži u krvi, a iz glave izlaze neki komadi, mesa, mozga ili ugrušaka krvi. Ljudi urlaju, plaču, kamera se trese, prikaz niza fotografija njegova mrtva tijela. Iva mi kaže da je taj dan na stadionu gdje su spavali vladao muk, da su ljudi bili u šoku. Sutra dan ili malo kasnije na mjestu gdje je bio leš ostavljeno je cvijeće.

Tko to može učiniti? Zašto je on umro? Kako to da je mladi policajac želio ispucati dva metka u Carlovu glavu? Odakle snažna volja da tijelo mrtvog Carla pregazi džip u kojem je taj isti policajac koji je maloprije pucao? Pa, zar to netko može ? Koji su to novci u igri, da za njih zvjerski ubijamo i istinski iživljavamo bolesni um bez poštovanja? Prikazani su i policajci koji su završili na hitnoj, ali zar je bilo nužno ubiti?

Znam da priču nikako ne treba gledati jednostrano! Sa aktivističke strane gdje je većina željela da sve prođe što manje bolno, pojavio se i black block, ali tko su zapravo oni i zašto su toliko nasilni i misle da nasiljem rješavaju nasilje?

Baš zato pružila se svima prilika gledati reportaže na HTV-u kupljene od CNN-a ili BBC-a i ove filmove koje su snimili sami aktivisti svojim VHS kamerama ili fotografirali foto-aparatima. Tu sad treba razviti svoju svijest uz pomoću kritičnosti. Reakcija iz publike bila je: Zašto se odmah ne kaže djeci što je dobro, a što loše?

Zato što ja ne bih željela da se meni dogodi.- reagirala je Iva i apsolutno se slažem. Time je opet stvoren zatvoren krug jednostranog gledanja na realnost i nestala je sloboda odlučivanja, odabira, kritičnosti.

Ne mogu maknuti one fotografije iz svoje glave. To nije kao građanski rat jer tada obje strane posjeduju oružje i namjeru da ubiju. Ovo je više bilo prikazano kao: evo što vam se dogodi kad izađete na ulice i borite se za svoju slobodu, nemate šanse spram kapitalističkih korporacija i pendreka, na vas bez oružja poslat ćemo naše s oružjem i voljom za ubijanjem.

U meni se otkrio snažan revolt, dobila sam ogromnu volju i snagu za život u slobodi, ali mnogi iz publike su reagirali u strahu: Ništa mi tu ne možemo učiniti osim na izborima mijenjati vlast. Chomsky u tom slučaju objašnjava, da je ta naša sloboda odlaska na izbore prava farsa i nema nikakve veze sa demokracijom. To je manipulacija propagande koja nam maže oči i navodi da mislimo kako imamo slobodu. No, kad pogledate film kao ovaj i kad doživite demonstracije, onda vam je jasno što je demokracija u današnjem smislu te riječi. Nema je. Mi smo samo slijepo stado u očima političara. Zato je vrijeme da izađemo na ulice, kažemo što mislimo, pokažemo da odluke donosimo mi i da je čovjek važan! Meni je važna humanost. Želim jesti zdravu hranu, živjeti slobodno, putovati svijetom, raditi koliko mi je potrebno jer ja sam ljudsko biće i nijedan profit od toga nije važniji.

Jedan dečko mi je rekao kako se tu ništa ne može i da bi mi bilo bolje da se preselim na selo, sama uzgajam hranu, jer se ništa ne može učiniti, sve je genetski modificirano, a njegov dolazak na demonstracije neće promijeniti ništa. To u opće nije istina jer ako mi ne možemo promijeniti ništa onda je najbolje da odmah umremo. Genetski modificirana hrana je jeftinija i zato ju ljudi kupuju, ali ona nema nikakvih vitaminskih ili energetskih svojstava, a opet ljudi su je prisiljeni kupovati jer plaća nam je tek tisuću kuna za osam sati radnog vremena. To se tako ne može. Moja alternativa jest da se preselim na selo i živim životom kojim želim ali to je onda nasilje, koje je nada mnom izvršeno i osim toga to može biti samo privremeno rješenje, jer što je onda sa životom mojeg nećaka ? Nećemo se valjda ponašati kao generacije prije nas, koje su bezuvjetno završile u tom mehanizmu propagande i pokornog slušanja. Ljudi se danas lakše identificiraju sa profitom i svojim zanimanjem, nego što su zapravo, socijalna bića koja vole glazbu, prirodu, hranu, piće i ljubav. Pa čak je i seksualna revolucija postala komercijalni tresh i profit, dokaz mi je Cosmopoliten, Valentinovo i svi oni koji erotiku, ljubav ili seks rabe u komercijalne svrhe. A da ne pričam o AIDS-u i masovnoj zaradi korporacija koje proizvode te skupe lijekove. Ista stvar je i sa svima vama koji uživate u grassu, marihuani, tabletama, kokainu, heroinu i ostalim drogama, svi ste vi ništa drugo doli otvoreno tržište bezdušnim kapitalistima.

Kako to da je lakše biti u mehanizmu profita nego se njemu oduprijeti?

Nije teško odlučiti kakav život voditi. Dovoljno je da bojkotirate proizvode sa genetski modificiranom oznakom, da vaš poslodavac shvati kako vaš rad vrijedi više i da ljubav jest ljubav, a ne profit. Vaše svakodnevno ponašanje i razmišljanje može biti borba za bolji život, nije nužno da se pojavljujete na demonstracijama, iako to itekako znači da ste poprilično osviješteni.

U Zagrebu na Cvijetnom trgu bile su organizirane demonstracije protiv ulaska Hrvatske u NATO. Izveli su se pučki preformansi i jeo se grah bez mesa. Bilo je tristo ljudi koji su sudjelovali, ali još više policajaca. No, ostatak mainstreama i "dobrih Hrvata" je uokolo pilo kavu a da se nije ni osvrnulo. Ispred Charlija je bila gomila političara i hrpa šminkera na subotnjoj špici koji su izgledali kao da su demonstrirali protiv loše kolekcije L' Oreala ili CK (SKH). Sigurna sam da će nam sve to lijepo i krajnje malograđanski s nimalo duha i inteligencije prikazati Siniša Svilan u Glamuru. Estera