Dan je počeo na izgled savršeno. Iz prisnog zagrljaja moje ljubavi odvojila me obaveza da se dignem rano i krenem na vlak. Sve je krenulo kako treba. Zaključala sam vrata i sjetila se da mi fali putovnica. Otključala vrata. Ušla u stan, uzela putovnicu. Zaključala vrata od stana, pozvala lift. Čekam i prebirem po mislima, jesam li sve ponijela? Dolazi lift, ulazim, zatvaram jedna, pa druga vrata, prstom pritišćem 'PR' i sjetim se - KARTA ! Hitro otvaram prva, pa druga vrata lifta, čupam ključ iz torbe, otključavam vrata od stana, ulazim, i sve tepisone izgazim prljavim cipelama i konačno, nakon histeričnog prekopavanja, pronađem kartu ispod veste koju sam trebala ponijeti. Jurim van i ponovim čitav ritual sa vratima. Zamisli koliko vrata. Možda je to životna simbolika, pomislim, i osjetim kako mi znoj kaplje u predjelu ispod grudi. Na ulici nikog živog, samo policajci i ja. Trčim do busa, ulazim i pokazujem pokaz, a vozač odmahne rukom, te se ljutim glasom obrati sitnoj ženici neuredne frizure iza mene s kojom raspravlja o tome "je li on direktor autobusa". Ljudi oko mene se hihoću, a neki komentiraju. On dovršava polemiku popularnom rečenicom: "Gospođo ili gospodična…"

"Gospodična!"

"Nemojte Vi mene učiti mojem poslu!"

Uzme mikrofon i obrati se putnicima nekim nerazumljivim glasom mutanta između stroja i pokvarene ploče sa duhom čovjeka. Nakon petnaest minuta nerazumljivog govora kaže: "Hvala na suradnji i ugodan dan".

Ekipa iz busa napusti mjesto događaja na busnom kolodvoru i svatko pođe svojim putem , a ja na željezničku. Mahnitim korakom potrčim uz stepenice i stignem do vlaka. Pitam željezničara gdje je vlak za Beč, kaže mi da je to taj. Sjednem u vlak i uzmem knjigu "Generation P" Viktora Pelevina (Di Vič, Zagreb, 2001.). Pogledam kroz prozor i gledam željezničara kako razgovara sa putnicima i upućuje ih na pravi vlak. Tu je i jedan starčić koji je jučer po kolodvoru uzbuđeno tražio 'informacije' i trčao, amo - tamo, prošavši pokraj 'informacija' nekoliko puta, a pritom glasno komentirao: "Nigdje nema tih 'informacija' ! Đe su 'informacije', jebem im!". Danas je stao kraj željezničara i započeo povijest željezničkog kolodvora. Priča brzo i giba tijelo naprijed nazad, jezik mu klizi kroz šuplje zube, na glavi mu beretka sa ustaškim simbolom. Željezničar se ugodno smješka, pogleda u mene i okrene očima. Nasmiješim se i bacim pogled na korice knjige. Che Guevara sa istom takvom beretkom i simbolom "Mercedesa".

Tako je otprilike započelo moje kratko putovanje. Na vlaku sam upoznala jednog Srbina iz Bosne koji je živio u Sloveniji i preselio se u Graz, moje je godište i studira pravo. Kasnije smo saznali da se zaljubio u moju prijateljicu Židovku, a upoznali su se na seminaru u Novom Vinodolskom i svijet je opet postao velik kao džep. Pitao me zašto idem u Beč? Rekla sam da sam pozvana na Europski socijalni forum i da me, moram priznati, zanima što se tamo nudi. Razgovarali smo o ekonomskoj globalizaciji i on nije vidio problem u svemu tome jer kako kaže, naspram petnaestog stoljeća, medicina je napredovala, a i radnici imaju veća prava. Svu tu priču utopili smo u okusu "Bajadere" i on je sišao na svojoj stanici.

Kasnije sam do Beča u miru čitala duhovitu knjigu Viktora Pelevina koji zaista obrađuje problematiku naših društava samoupravnog socijalizma ex. Juge i komunizma crvene Rusije. Zapravo, on se referira na ovo potonje ali nevjerojatno je kako uočava posve jednake probleme u društvu koji i mene muče. Pa baš zbog toga što je on profesor književnosti i radi na kiosku, ja odlazim na Europski socijalni forum, kako bi možda izborila svoje pravo da sa diplomom radim u adekvatnoj instituciji ili, ne daj bože, firmi. Kasnije glavni junak, Tatarski, dobiva posao u reklamnoj agenciji koja surađuje sa friškim tajkunima. Oni daju nekoliko tisuća dolara da im Tatarski napravi reklamni slogan, nerijetko umirući od ruke mafije prije nego što su ga uspjeli i čuti. On trujući svoju dušu prodaje komunističku rusku povijest i pretače ih u jeftine reklame poput "Russia se racionalno ne može shvatiti, u Russiu se može jedino vjerovati. Smirnoff.", ili "I dim domovine sladak nam je i ugodan. Parlament. ", ili "U mnogo mudrosti mnogo je tuge, i umnožene spoznaje umnožavaju brigu. Davidoff lights." Smorila me tuga jer sam se sjetila sebe kad sam za put u Beograd morala reklamirati sponzore, ogromni trgovinski centar, sa svim hrvatskim narodnim običajima, a Tatarski je robnu kuću. "Russia was always notorious for the Gap between culture and civilization. Now there is no more culture. No more civilization. The only thing that remains is the Gap. The way they see you".

U Beču su me dočekali lijepo, srela sam sve potrebne internacionalne prijatelje, lijepo se izljubila, sjeli smo u kabriolet i vozili se kroz Bečki prsten, gledali povijesne građevine i simbole austrijske imperije. Pri kraju kad smo odlučili poći u tradicionalan bečki restoran gdje svatko u tim malim seljačkim kućicama bira domaću hranu i svoje porcije, prošli smo pokraj ogromnog stupa koji stoji u sredini vodoskoka koji pak mijenja boje. Leo mi je objasnio da je to u spomen Moskvi i Rusiji. "E, to je već lepo!"-rekao je oduševljeno Andrej iz Beograda koji se jedva izborio sa Leom da ja spavam u istom stanu gdje spava i on, kod istih domaćina. "Videt ćeš, oni su posve ludi, jako će ti se svideti, a osim toga bolje je da smo zajedno!" Pojeli smo austrijske domaće specijalitete u ugodnom starom dijelu Beča i pošli u krpe.

Domaćini su otvorili vrata stana i dočekali me sa velikim smiješkom na licima i obojanim crvenim, žarko crvenim frizurama. Alex i Eva su me proveli kroz stan koji je obilovao zanimljivim slikama i plakatima. U dnevnom boravku iznad kauča stajala je slika Karla Marxa, a malo niže iznad akvarija sa zlatnim ribicama, Friedricha Engelsa. Pogledala sam u čudu Andreja koji se smijao promatrajući moje lice. Inače, domaćini su bili mladi. Eva oko kasnih dvadesetih, a Alex ranih tridesetih. Oni su komunistički aktivisti i rade u klubu "Dogma", Alex je izvrstan kuhar, a Eva učiteljica u školi. U našoj sobi stajala je slika na kojoj je pisalo "Osama bin Lenin", a zapravo je to bio Lenjin sa feređom. Sjela sam na wc da povratim dušu i lijepo me poćeralo kad sam čitala zidne novine o 25.5. neke godine, s temom 'Tito i Dan mladosti'. Imali su Titovu sliku i u spavaćoj sobi i to je zaista bilo zgodno, dok su predsjednik austrijske komunističke partije i njegov sekretar lijepo uramljeni krasili njihov hodnik. Sjeli smo za stol i opalili tri čašice prave, najpravije, ruske ljute vodke. Više se ničeg ne sjećam, ali mislim da me Andrej odnio ili bar za kosu odvukao u moj krevet.

Forum je bio više nego zanimljiv sklop ljudi iz cijelog svijeta, ali ponajviše Europe. Grčka je bila više nego zastupljena, iz njihovog sektora dopirali su glasovi anti-nato organizacije za Balkan, marksista, trockista, staljinista, komunističke partije, sindikati i anarhisti koji su mladi i pametni. Ovi ostali bili su više nego naporni a vrijeme ih je dobrano pregazilo, pa su nalikovali Mladenu Schwartzu i ekipi iz hrvatske desnice. Iz bivše Jugoslavije bilo nas je troje, Borut iz Slovenije, Andrej iz Srbije i ja iz Hrvatske i to svi obrazovani, lijepi i pametni anarhisti i aktivisti. Iz Mađarske više raznih formacija kao humanisti, zeleni, socijalisti i jedna anarhistkinja. Iz Makedonije jedan pripadnik manjine koji se i bavi pravima manjina i izbjeglica. Zatim Francuska sa širokim asortimanom svih nabrojenih grupacija, plus liberali i demokratske liberalne stranke. Puno Talijana sa istim obimom grupa, te Englezi, jedna Španjolka, Poljaci, Česi, Rusi, Ciprani i to je to, valjda. Kasnije su došli latinoamerikanci i afrikanci. Zanimljiva atmosfera, osjećala sam se ugodno jer svi su zapravo bili vrlo pozitivni i željeli istu stvar.

Samo, problem je bio u strankama. To se bar meni tako činilo, one su kao i po dobrom svjetskom običaju željele korist iz ovog globalnog pokreta koji se zove "Drugačiji svijet je moguć". Osjećala sam se frustrirano i nekoliko puta naglašavala da je to pokret pojedinaca, kako su stranke tek sad ušle u sve to, te da je to nepotrebno kad mogu sudjelovati individualno, kao pojedinci. Vidim problem. Velik problem i valja se boriti protiv stranačke dominacije jer će to i ovaj pokret odnijeti k vragu. Oni i onako žele samo profit, a to se kosi sa deklaracijom ovog globalnog pokreta. Dakle, raspravljali smo uglavnom o pravima radnika, zatim o NATO-u, problemu hrane, zraka, vode i okoliša, pojave nacionalizma, rasizma, seksizma, fašizma i neoliberalizma. Problem smo podijelili na Balkan, istočnu Europu i zapadnu Europu, Afriku i Ameriku. Predlagali rješenja organizacije za globalni sastanak u Firenci na koji pozivam i vas. Evo, molim vas dođite jer važno je da sudjelujete kao pojedinci na ovom skupu u Firenci u devetom mjesecu. Doći će Manu Chao, a nadam se i Viktor Pelevin, a možda i Noam Chomsky. Ali o svemu tome više u narednim kolumnama.

Zaista bih željela da Hrvatska više u ovome sudjeluje, a pod tim mislim na vaš individualni angažman. Vi sami morate biti svjesni svojih prava i - postanite politični već jednom! Ne stranački, već zaista, jer stranke i čitava država su minorna stvar, ni jedna politika ne može zaustaviti ovaj nemilosrdan kapitalizam, mi živimo u robovlasničkom društvu gdje smo maksimalno iskorištavani, probudite se i nemojte dozvoliti da nam se dogodi Bolivija ili Porto Alegre ili Argentina ili Afrika ili Meksiko ili….Kasno je sutra, učinite to sad, promijenite mišljenje jer mi ne živimo u demokratskom društvu, a nije baš vjerojatno da su toga samo svjesni trockisti, marksisti, staljinisti, baš ne bih rekla! Oni su samo ideološki nabrijani, a mi imamo stvarni problem neizvjesne egzistencije.

Estera

P.S. Pišite mi! O svojim osjećanjima, a ja ću više o forumu u slijedećoj kolumni, pa i o zapatistima u Meksiku, ako vas zanima?