Bio je još jedan Fak u Osijeku. A kako to da ti nisi 'išla, pita me prijateljica. Pa, to ti je prvi Fak u životu koji si propustila, konstatira, promrsi kosu, te povuče dim moje cigarete. Pomislim kako sve zvuči, pa i izgleda, kao neki seks, a tu je i gay pride. Došlo mi je da joj izvadim sisu i stavim u usta, te jezikom polako okrećem oko naježene bradavice. Tek tako da situaciji stavim točku na i. Što li su ljudi u stanju napraviti zbog seksa? Rade li ljudi diskriminaciju zbog seksa? Oko seksa se vrti politika, a pare pokreću svijet?

Jeste li homofob? Jeste li heterofob? Jeste li seksualni? Što je to seks? Jeste li seksofob?

Jesu li homoseksualci, bolest? Tko ili što su homoseksualci? Zašto oni imaju biti na cesti i boriti se za svoja prava?

Sjedim kod svoje prijateljice, jučer, i čitam joj svoju homoerotičnu priču koju sam čitala na Fak-u u Gjuri. Ona je učiteljica u osnovnoj školi i Scarlet O'Hara joj je model žene koja je, ono, prava žena i kak' se šika. Slušam njene komentare: Issssssuse, Estera, pa ne mogu vjerovati da si ti to čitala pred svima… Ajme… Hihihihiii... Isuse, ha, ha, ha, ha… Daj, nemoj više čitati, mama i tata će to čuti….Kurac, pa kako ga to opisuješ? Kako znaš ti to?... Ajme, pa što su rekli tvoji roditelji? Super je priča. Ono, ne mogu vjerovati, da je tako super. Baš, baš bi trebala pisati. Ti si to roditeljima dala da čitaju! Oni su bili na Fak-u ! Ne mogu vjerovati, mislim, ni u ludilu da bi ja to svojima mogla reći ili nedaj bože, dala da čitaju, taj seks, kurčeve i sperme. Ja s njima ne mogu pričati o seksu. Moja mama je tako odgojena, to ne postoji! To je totalni tabu.

Zapitala sam se kako onda možemo raditi predrasude prema homoseksualizmu kad ne želimo glasno pričati o seksualizmu? A kad se malo bolje zamislim, onda shvatim da imamo problem i sa heteroseksualizmom, jer da zaista preferiramo suprotan spol onda bi valjda imali i drugačiji pristup, ponašanje, možda muževi ne bi tukli žene, a žene ne bi emotivno ucjenjivale muževe. Zapravo, baš oni koji stvaraju taj neki homofobičan stav nemaju ni neki liberalan stav prema suprotnom spolu jer žena je trofej, mala za pojebat', dobra koka, glupa ali dobra, kučka, moja žena, moja nova cura, moja bivša cura, ok komad, riba, ptica, avion, pica, pička. To, me već podsjeća na mojeg ginekologa: "Da vidim picu. Aaaaaa, prava je! Mmmm, dobro miriši. Pica za pet! Samo ti puštaj jazavce u svoju jazbinu! Da, da. Svaki bi se omastio. Svaki bi tu ušao. Grgl, grgl…rokt, rokt."

Pa, nije ni čudo da se muškarci lijepe na tebe kad pišeš o kurčevima, kaže moja prijateljica koja misli da voli muškarce.

Mama, ja sam lezbijka, kažem i natočim mlijeko u čašu. Što pričaš gluposti ! To je bolest, a ti si pametna i normalna, kaže moja mama i nastavi peglati. Čula sam negdje u daljini crkveni kor i jednoglasni snažni "AMEN". Baš dobro što imam pravo na svoje seksualno opredjeljenje, kažem i progutam mlijeko. Kad nađeš pravog muža, onda nećeš pričati ovakve gluposti. To nije nikakvo seksualno opredjeljenje, to je bolest. Meni ne bi bilo drago da si ti lezbijka.- kaže i prestane peglati. Što ja mogu što bi tebi bilo, nisam lezbijka, bar mislim da nisam, ali mi je trebalo za kolumnu - okrenem se i odem.

Dakle, gledajući situaciju cjelokupno, uočavamo da kod ljudi postoji jedan paradoks. Misle da sve znaju, da sve osjećaju i da imaju pravo postavljati svoje kriterije spram ostatka društva. Paradoks je u tome što razne fobije nastaju iz očitog nepoznavanja samog sebe. Ksenofobije, homofobija, antisemitizam, nacionalizam, seksizam, fašizam, terorizam i još neki izmi, nastaju u jednodimenzionalnom čovjeku. Dakle, mi se bojimo onoga što smo sami. To je kao pojava skinhedsa u Hrvatskoj ili Rusiji.

Homoseksualci po zakonu ne postoje, oni nemaju nikakva prava. Nema ih u obiteljskom pravu. Iako, kad razmislimo, kakva prava imamo mi u ovom društvu? Nikakva. Pa pošto mi nemamo prava, a katolička i ostale crkve te konzervativna struja i medicina daju podršku našoj homofobiji, onda mi oduzimamo prava homoseksualcima i oni nam se gade.

Samo da je kruha i igara i građani Rima bit će sretni. "Znate li vi što znači umrijeti za spoznaju: ne, ne i opet ne! Vi seljački momci proračunavate sjetvu prema gnoju ako je nebo plavo i sunce sja - zašto je nemoguće primiti kundak s druge strane i razbiti ga na volovskoj glavi jednog od tih duhovnih silovatelja naših duša ? Oh, sistem je dobar i tortura se dobro osjeća: jaram je čvrst na potiljcima svih koji bi samo trebali postati svjesni da su oni ti koji čine državu, snagu bez koje je ona tijelo bez udova, glatka i okrugla kao kugla za biljar." (Piscator, Političko kazalište, Cekade, Zagreb, 1985.)

Bolje biti peder, nego da je peder u nama.

Estera