- Recite im da se ne mogu ovdje parkirati! Ajde! - dere se iz petnih žila neka starija gospođa sa drugog kata u starim zgradama Ilice, koje imaju veže i gdje je parkiranje posve besplatno, ako ste stanar zgrade. Dok zaključavam starog crvenog Jugića, ona maše rukom u smjeru dvoje šminkerčića koji su izašli iz tek parkiranog japanski crvenog BMW-a, sportska klasa. Nisu iz zgrade, oni si mogu priuštiti bolje. Ovdje su u šopingu.
- Kaj? -kažem potpuno zatečeno, jer ne razumijem svoju ulogu u cijeloj situaciji.
- Kaj "kaj", pa kaj si ti neka Zagorka? - urla sad već dobrano iznervirana kućepaziteljica sa prozora drugog kata.
- Je, pa kaj vi niste? - kažem.
- Nemoj ti meni 'Zagorka', znaš! - maše mi prijeteći rukom.
- Pa, kaj se bezveze derete tu s prozora. - kažem jer mi mobitel zvoni već dugo, a ona viče li viče. Više ju ne čujem, razgovaram na mobitel i izlazim iz veže na prometnu Ilicu gdje cajkan, maše ručicama, ka'k ti regulira promet. Pozdravljam gospodina iz dućana sa ugla koji mi je prodao gojzerice. Pozdravljam bivšeg kolegu s faksa. Srećem jednog pisca kojem mašem prije nego što nam je vidik zaklonio tramvaj broj 6. Odlazim u Verdi, sjedam i:
- Kaj bute suseda? - kaže mi konobar Mario iz Imotskog
- Kavu s mlijekom i čašu vode, a kaj ćeš ti ? - nasmiješim se, i on meni.

Kaj je nama Zagreb? Veliko selo ili, morti, malo selo. Sve u svemu imam li ja osjećaj da živim u metropoli? Ne. Što god učinila, svi sve znaju. Čovjek si ne može priuštiti nikakvu ekscentričnost, anonimnost ili naprosto osjećaj da živi u metropoli. Droge i prostitucije ima u izobilju, baš kao i na Visu ili Pagu.

Ako izađem na neko mjesto više puta, dogodi mi se da upoznam sve ljude i kasnije izgubim osjećaj onog nečeg svježeg, novog u zraku jer sve je staro i svi su već poznati i to je prokleto dosadno. Preostaje mi da radim i čitam, eventualno pišem u toplini doma svog. Od zabave nema toga puno, samo neke frustracije, jer ljudi su naporni.

Zapravo, ono zašto ne volim Zagreb je zbog mentaliteta, ili možda ipak ne.

Nemam osjećaj da je to grad u kojem bi željela ostati zauvijek. Kao da sam tu u prolazu, nema da sad pustim korijenje i dočekam starost.

Razumijem ljude koji dolaze iz npr. Čakovca. Što oni mogu tamo? Mogu ići u lokalne birtije napijati se kao pravi Međimurci ili odlaziti na zabave u lovačko društvo ili raditi kući tulume na kojima se valja dobro napiti ili predozirati drogom.

Na selu bih živjela, ako i samo ako, bih imala 65 godina, veliku obitelj i bavila se proizvodnjom vina.

Što je zapravo odlika metropole ili naprosto grada? Želim da je to more prilika, poslovnih, ljubavnih, zabave i naprosto drugačijih ljudi. Zašto smo tako sterilni Hrvati ? Bijelci i većinom katolici? Želim vidjeti crne, žute ljude. Želim čuti engleski, arapski, španjolski, francuski, neki afrički jezik, hebrejski, poljski, mađarski, češki. Toliko jezika koji postoje na svijetu, a sve što svakodnevno slušam je hrvatski.

Imamo li mi grad ili tek malo bolju Američku provinciju ? Tamo gdje djeca odrastaju sretna i bez stresa sa malim dodirom multikulturalnosti, gdje je jedan jedini crni dječak George maltetiran od Jeffa i Johna, ali zato su tu super frendovi koji ga spašavaju. Oni dijele sve i ulaze jedni drugima kao pijavice u živote. Živa ljiga, ljudi ! Jedino kaj se šika je kad nam hrvatska peronospora dolazi u Zagreb i govori o svojoj prošlosti: "Mine čaća and your čaća was šumar in Kanada!". Uživam u njihovom prekopavanju po prošlosti i o tome kako je Zagreb divan grad po mjeri čovjeka. Jasno da jest. Neki dan mi je Amerikanac iz N.Y. rekao kako je došao u Zagreb doktorirati jer Hrvatska ima prelijepu prirodu, mala je i Zagreb je krasan gradić. Dok mi je to pričao sa sjajem u očima, razmišljala sam kako nije normalan, ali opet, možda je došao na rehabilitaciju. Ali ne, njemu se sviđa naš politički sustav, o tome piše disertaciju. Shvatila sam da je ipak normalan.

Neke ljude u Zagrebu zadržava ljubav. Znam da mi je jedna djevojka ispričala kako je željela otići u Prag na filmsku akademiju ali je ostala u Zagrebu zbog ljubavi. Prije je mislila kako ništa ne može učiniti tu, ali sad zna da može. Svi smo sretni jer volontiramo ili radimo za neke zaista sitne pare a od nas se očekuje da radimo i pretvaramo se kao da radimo za ogromne pare.

Zatim ima tu i ljudi koji su proputovali svijetom, zbog ljubavi, živjeli u mnogim metropolama i nisu uspjeli naći svoju sreću pa su se vratili u Zagreb i sad su na cijeni. Svima su cool, a za koji mjesec ili godinu svi će zaključiti kako ti i takvi ništa nisu ni vrijedili jer da jesu, onda bi i vani nešto postigli a ne ovako kao potpuno demoralizirani gubitnici vratili su se u Zagreb i sad misle da nešto znaju ili da imaju nekog iskustva. Ali zapravo, oni se i jesu vratili jer vani nisu uspjeli, pa znaju da će ovdje naći kakav takav hoby, ako već ne neko zanimanje od kojeg se može živjeti. A tu su među svojima.

Imamo li mi uopće neki urbani band? Pa ne baš, i najgluplje mi je kad kažu kako su Jura Stublić i Ripper urbani tekst pisci, koma, jel' da? Oni možda zaista i jesu dobri pjesnici ali koliko imaju veze sa urbanom prozom, ne znam. Ponekad ni ne razumijem što pjevaju, što to njihov tekst priča. Jura Stublić može dovesti moj tlak do prsnuća očnih jabučica.

Dakle, bogu fala na Zagrebačkim hip-hoperima i oni su valjda jedini koji se bave urbanom kulturom u svojim tekstovima, možda je to čak urbana poezija.

I što je meni lijepo u Zagrebu? To što se osjećam kao doma i što poznajem puno ljudi s kojima izmijenim koju riječ i koji trač i odšetam dalje, što je lijepo ispod bijelog snijega, što ima divan Gornji grad, što ima socijalističku arhitekturu u Novom Zagrebu, što još uvijek ljudi ne siluju i ne ubijaju jedni druge tako često, što su pljačke rjeđe nego bilo gdje u Europi (mislim na oružane pljačke i provale u dućane, banke, mjenjačnice). Volim Zagreb jer se ovdje čuvaju moja prva prijateljstva, snovi o mužu arhitekti i velikom stanu na Gornjem gradu, prve ljubavi, prvi izlasci van, naprosto, gomila uspomena iz mog rodnog kraja.

Jesen u meni, a lišće crveno i žuto,
My life is yellow,
Ljudi nisu Imbrica Jusić…

Servus
Estera