Kako si ikada priznati da je u društvu teško biti normalan?
Mislim, ne mogu vjerovati da smo svi mi neka gomila budala, a samo poneki čovjek je pametan. Kao, ovih osam do deset godina nisam naučila kako zaraditi novac i nisam se nagutala tuđeg izmeta i ne znam kakvi su ljudi, pa onda u posljednjih mjesec dana učim neke nove trikove. Ljudi se čudno odnose prema vama kad im kažete da imate dvadeset i četiri godine, da tražite taj i taj posao jer znate da ćete ga obavljati kako bog zapovijeda (a to ne postoji, pa znači zdrav razum). Odmah kad me potencijalni poslodavac pogleda nakon tog zahtjeva za radno mjesto i uz to godine koje sam spomenula, kao da pročita na mojem čelu "Magarica" i stane mi postavljati neke čudne uvjete. Točno me navodi da se zamišljam u rimljankama i istrošenoj togi kako vučem težak kamen za faraonovu piramidu.
Prosto nevjerojatno, kako ljudi danas nemaju srama i kako imaju talent za loš biznis. Nevjerojatna situacija mi se dogodila kada me navodno neka odlična markentiška agencija daje posao, nakon što sam im krv popila za to radno mjesto, za neke sulude uvjete. Sigurno je posrijedi neka dobra Monty Pyton šala i svi ćemo se od srca kasnije smijati, ali za sada je čitava situacija za suze roniti, a još manje vidim neku buduću uspješnost u poslovanju ove firme jer ako tako kao samnom oduvijek posluju, mora da malo zarađuju. Pričali su mi o mjestu direktorice marketinga, a s druge strane uvjeti su za umrijeti od smijeha i gladi. Pa je bolje držati se za sebe, a podalje od broda koji tone.
Ljudi su se kod nas navikli raditi za male pare više različitih poslova i u isto vrijeme, za kikiriki i ponekad zdušno rade svoj posao volonterski. Pa kad je tako onda neka bude i dalje, jer što reći? Ljudi, pa niste vi svoje radne sposobnosti i dobre kvalifikacije ubrali na travnjaku u parku. Trebalo je u sebe uložiti, novaca, vremena i ogromnog truda - sve ostalo je banana, kako bi rekli dečki iz kvarta kaj piju vopi i jebe im se.
Stvar je u tome što zbog ljudi kao što sam sad ja, koja radi pet poslova odjednom i pristaje na neke čudne uvjete, kvari prosjek svima nama mladima, koji smo se navikli trošiti vrijeme i raditi volonterski ili za male pare za bolju budućnost. Eto, budućnosti nema, sve je to sadašnjost i ako nema sada, nema ni sutra.
Dobro je sve to, rekla bi baba Antuna Vrdoljaka, jer za to smo se svi borili. Zato imamo demokraciju i kapitalizam i što bi više? Eto, puna šaka brade, a i puna brada šake.
Viva Zapata!
Vaša Estera
