"Sedamdeset i četiri kune!" - kaže žena iz videoteke, takozvana videotekuša.

"Molim? Za ova tri filma uz koje sam čitav stan pospremila i oribala hodnike? Jedan je i pokvaren, nema deset minuta iza scene kad Ralph Fines umire, a ona se moli bogu da je živ jer ga voli…."

"Dobro, uzmite neki drugi u zamjenu." - kaže videotekuša.

Valentina se slatko smije mojem katastrofalnom propustu, plaćam zakasninu i to za tri filma koja su potpuno sranje, a preporučila nam ih je Zrinka. Nikad ju više za filmove neću pitati. Iako, nikad ne reci nikad, rekao bi James Bond. Gledam Valentinino radosno lice i razmišljam o filmu koji želim pogledati. U daljini čujem kao neki glas s Olimpa Bridget Jones, Bridget Jones…

"Bridget Jones". I bi tako. Kao da sam znala što mi se sprema. Odgledala sam Bidget i dobro se nasmijala.

Sad ju gledam već treći put i nije mi smiješno. Proživljavam situaciju: prijateljice kurve i nevjernog dečka. Bivšeg dečka, ali Pastis je tu, njegov poklon, da liječi rane, pa i Kruno: "Na tebe čeka dva milijuna muškaraca koji te još nisu upoznali". 42 i 53 bilo je nakon završenog razgovora. Bar je bio besplatan. Borut je zvao da mi kaže ono što sam željela najviše čuti: "Dobro, a koji će biti drugi dečko?" . Nebojša nije bio ništa nježniji: "Gledaj, sad ćeš moći naći drugog dečka i sad si opet slobodna.". Divni prijatelji, najdraži, zaista mi puno znače, ali hej, što je to spram ljubavi.

Ono što zaista želim je da imaju ljubav i da su zbog ljubavi zajedno, jer ono što najviše boli bilo bi da su to napravili iz hira. Kakvo sranje, kakav propust, pa zar nisu mogli reći otvoreno? Ona me pita je li to bad jer ipak sam ja nekoliko tisuća kilometara daleko. Kažem joj da to nije nikakva izlika. Jedina istina je da on voli nju i ona njega. Kilometraža s tim nema veze, pa ni ja, valjda bi bilo isto da sam i pet minuta od njega.

Volim li njih? Volim li njega? Valjda. Pa, eto kad znam voljeti, onda znam voljeti, i po tome sam povlaštenija od ostatka fast food naraštaja i generacije devedesetih. Bar ne igram igru kilometraže pa je zato sve ok. Čovječe, pa kao da je riječ o profitu i funkcionalnosti, a ne o osjećajima.

I dobro, imam o čemu pisati još godinama. "It is a first trap of the worst case scenario"-rekli bi Deusi. Kad smo već kod scenarija, onda život i jest neki dobar scenarij sa mnogo zapleta i drame sa ponekim dramaturškim zaokretima koji ostavljaju dojam. Nekom kane suza, nekom se povraća, nekome je sve to sranje, a nekome zanimanje. Uzmimo moj slučaj na obradu. Počela sam raditi dokumentarne emisije o životu ljudi u Zagrebu. Emisiju ste možda i gledali a možda i niste, ali zove se "Direkt" i HRT ju prikazuje na prvom programu u 23h svakog drugog četvrtka. Osim što je to vanjska produkcija HTV-a i u produkciji FADE IN-a pa smo svi skupa grozno potplaćeni, još uvijek radimo jer to volimo. Svi smo za to školovani i svi smo odlučili pružiti nešto, što na HTV-u nema, a trebalo bi biti. I to nama, mladoj publici ispod trideset godina, jer takva je i ekipa, mala ali zgodna, domišljata, duhovita i prije svega svi smo lijepi. Ljepota je jedino što je važno i nije prolazno. Svi znamo da su ružni ljudi glupi i zli, a lijepi dobri i uspješni. Pa to je valjda svima jasno.

Dakle, posao se sastoji od toga da svi radimo kreativno i svi znamo tko je za što sposoban. Ja sam ono kaj se kaže, preformerica i novinarka. Istražujem, promišljam, vodim intervjue i prikazujem se pred kamerama kao provokatorica. Netko tko je u stanju zagolicati vaše mišljenje i grditi vam stav. Kako ja to radim? Pa, čujte, bilo me je jako sram kad sam gledala emisiju na HTV-u ali znajte da sam to radila uvjerljivo. Tih nekoliko dana slizala sam se sa ekipom i dobro upoznala psihološku strukturu sugovornika. Kako sam se osjećala poslije? Umorno, prazno, iscrpljeno.

Napisala sam tekst koji trebam govoriti u kamere i Nebojša me nekoliko tisuća puta režirao i prekidao. Goran, snimatelj, je u jednom trenutku rekao: "Sad vidim razliku između profesionalnih glumaca i tebe". To je valjda neki kompliment? On je rekao da nije, nego da oni imaju ispran mozak a ja još uvijek radim na bazi instinkta.

Reflektori gore kao najjače sunce sedmog mjeseca u podne, njih dvojica iza kamere i ja koja samo što nije doživjela toplotni udar, ispred kamere, izgovaram rečenice koje trebaju biti prirodne. Sve me to podsjećalo na "Vikaricu", epizoda kad snimaju njene crkvene nedjeljne propovijedi i sve se svodi na natprirodnost njenog ponašanja i prisutnih u crkvi Na kraju sam napravila lik, koji je jednostavan i nema veze sa mojim stavovima, ali je u funkciji poveznice između priloga: "Možda sam ja razmaženo derište" bila je rečenica koja je Nebojšu oduševila i označila moj karakter u očima konzumenata TV-a. Nakon emisije ljudi su zvali i govorili: "Razmaženice !" Zvali su i Nebojšu da mu to priopće, a on je rekao: "Pa naravno da to misliš za nju kad ti je ona to rekla". Zato ovaj put u kameru govorim da sam najljepša, i svi će znati da ja to jesam. Rekla im je to televizija. Pa, kaj TV nije najsnažniji proizvod u našem društvu?

Dobili smo sjajne kritike u "Nacionalu" i nadam se da će u budućnosti biti još bolje. Ovaj put je tema bila "Stanovanje", ima o tome u pretprošloj kolumni, a slijedeća….Ma, čitat ćete u slijedećoj kolumni.

Pozdrav svima koji me poznaju.

Vaša Estera