Danas sam puno razmišljala o ljubavi, a počeo je rat. Ne znam zašto mi misao na ljubav stvara strašnu nervozu? Ima li još netko kao ja? Hej, vi tamo što čitate moje kolumne? Volite li vi?

Ne znam kako je jučer, opet, počeo rat? Ne znam, zašto se ljudi ne probude? Masovno izađu na ulice, zagrle jedni druge i ljube se u usta. Zašto ne bi, umjesto oružja, izvadili kurčeve i pokazale pičke, pa se privili jedni uz druge i mazili se dugo, nježno, toplo, upoznali tuđe tijelo, tuđi ritam disanja? Milujete jedni drugima obraze, grudi, kosu, ljubite vratove, ližite jezike, gledajte u oči i recite: Volim te!

Ovaj pasus je posvećen ratu koji je počeo. Ovo, je posljednji vapaj, kako bi u vama probudila humanost... Molim vas, mislite na ljubav! Svaki život je važan, mi nemamo neprijatelja, nitko nema neprijatelja, mi smo ljudi, živimo suživot sa životinjama i biljkama. Amen. Šalom Alejkum! And give peace a what? Šansu... Hm.. Kurac. Koliko ću još ratova u životu preživjeti? Možda mi je ovaj poslijednji. A možda je i vama.

BEOGRAD, II DIO BEOGRADSKE TRILOGIJE...
Ispred željezničkog kolodvora ukrcali smo se u taksije. Tony je utrpao svoj ruksak između nas dvoje. Ruksak nam je bio u nivou glava, tako da smo jedan na drugog, virkali preko te nakaze. Malo me sve to umorilo, a i bila sam pospana od puta te sam se tako odlučila gledati Beograd kroz prozor taksija. U taksiju su treštali Indexi: "Ovu pjesmu koju pjevam njoj, samo njoj..." Bacila je sve niz rijeku i pošla u drugi svijet... Znači, ubila je, kažu, dijete. Iako se toga uvijek sjetim, ali ovaj put mi se urezalo u pamćenje jer taman smo, na refren, prošli pokraj srušene zgrade, koja je stradala u bombardiranju Beograda, prošle nam godine. Boga mi, a Bog ne postoji, živim u eri bombardiranja. Uzdahnem teško. Tony me pogledao zabrinuto. Nasmijem se i kažem: I am hungry!

Beograd je sve obratno od onoga kako sam ga zamišljala. Ima ogromne zgradetine i prostran je. Strašno puno ljudi na ulici, a i auta. Beograd izgleda drugačije od Zagreba. Znam da ovo nije revolucionarna rečenica, ali vidi se, kako je ovaj potonji bio glavni grad SFRJ.

- Hotel Splendid je kraj skupštine - objašnjavala sam mojem prijatelju Rati (mlad, nežan, neizbežan, a pri tom i anarho-sindikalist, koji je bio jedan od ljudi koji su podržali gey pride u Beogradu. On je dobio teške batine od srpskih nacionalista i zvezdinih navijača. Đi jebote, ko' u Hrvata!). Rata je došao sa Žoržom (Žorž je Gjorgje, ali ga zovem Žorž. On se fura na Sida iz Sex Pistolsa i mnogo je pametan. Ima bradu četnikušu. Govori arhaičnim jezikom i zapisuje moj purgerski govor.)

- Furt! Šta je to furt? Šta to znači? Ajde, bre reci da zapišem. - pitao me Žorž dok smo stajali na stanici i čekali autobus za Senjak. U taksiju, koji je prolazio pokraj autobusne stanice, sjedio je Jack Nicolson.

Ja ću da odlepim. Lik isti Jack Nicolson. Naprosto ne mogu da verujem. Isti, bre! Bukvalno isti! - smijao se Rata.

Stajala sam kraj njih dvojice poluotvorenih usta jer nisam vjerovala da čujem srpski, a da pritom stojim na ulici, znači, uživo, te ne gledam "Lepa sela lepo gore" ili tako neki političko-aktualni film od kojih mi je srat sila.

Otišli smo u "Centar za kulturnu dekontaminaciju" (i etničko čišćenje, kako bi rekao francuski filozof Alain Badieu).

Bilo je tri popodne i razgledavali smo prostor gdje bi se trebao održati "FAK JU". Bila je to velika bijela prostrana dvorana sa tribinama i stolcima, svjetlima u boji i platnom za projekciju, a svuda naokolo bili su polijepljeni plakati "FAK JU". Bila sam na vi sa prostorom, ali sam Arsenijeviću rekla: "Odlično... Vrlo akustična dvorana." S obzirom da ga je to razveselilo, odustala sam od iskrenih komentara. Tony je klimao glavom, pušio cigaretu i rekao mi "Yeah... It is goooood. Nice.", tonom zle vještice.

Rata i Žorž sjedili su u dvorištu, te pričali nešto vrlo pametno. Oni su mladi studenti na Filozofskom fakultetu. Žorž jako voli Anni La Brune. Kojoj ja ne znam izgovoriti ime, a još manje ispravno napisati. Odjednom je Borivoj Radaković odlučio da je krajnje vrijeme da nešto prizalogajimo. Naravno, svi smo se kao konvoj, uputili u smjeru kazaljke na zidu u "Mali Pariz". Ta kafana ima sentimentalnih vrijednosti za neke od FAK-ovaca, koji su eto stariji od mene i mnogo su više putovali po bivšoj Jugi.

Žorž i Rata su sjeli kraj mene nakon dugog natezanja oko toga hoće li sa mnom ili će negdje, a poslije se vidimo u sedam. Pošto su izašli Edo Popović i Boro Radaković, te povukli ove beogradske mangupe u kafanu oni se nisu opirali, pristali su i na palačinke.

Kako su sjedili na nekom, recimo, čelu stola tako su sve FAK-ovce imali na oku. I dobro ih promotrili. Slagali puzle u glavama i jedva čekali da se udaljimo od ostatka čopora, te da mi prenesu svoje dojmove. Bili su mi strahovito zabavni, jer konačno sam našla ljude koji imaju dara za karikature. Evo:

Ćićo Senjanović je bio - Ko je onaj brko? Jel' on ubačen među redove, ko' špijun?

Ivo Brešan - Malo je mlad za alternativnu književnost.

Roman Simić - Dobar dečko koji trenira futbal sa lepom frizurom.

Tony White - Majke mi izgleda ko' vodoinstalater, još nosi onu crnu torbu, sto posto je unutra stavio alat.

Borivoj Radaković - Stari rok pevač... Sad će da zapeva.

Edo Popović - E, mnogo se bre fura, kako ti kažeš, na Bukowskog ili je neki strašno bezobrazan i zao pesnik iz Pariza.

Kruno Lokotar - E, 'ko je ovaj, Oliver Mlakar?!

Vladimir Arsenijević - Ako ti kažeš da je dobar, onda je dobar... Jeste, bre, mnogo je dobar...

Neven Ušumović - Mnogo je pristojan

Jurica Pavičić - E, ovaj k'o da kasni na službeni sastanak

Miljenko Jergović - Ovaj lik mnogo smešno izgleda sa ovom bradom i kosom

Ante Tomić - Pisac? Gde? On?

Stanko Andrić - Šta se toliko uplašio?

Rujana Jeger - Kako se zove ona tvoja? Jur... Jeg... Ne mogu da upamtim.

Igor Mandić - Čuo sam za njega... On voli da sere, a?

Franci Blašković - Jel' on izdaje ploče? Oće on da svira?

Otišli smo malo u šetnju do Platoa. Švrljali smo knjižarom ne bi li kupili "Living theatre", ali nismo knjigu pronašli. Već je bilo blizu sedam i mi smo se odlučili otići do CZKD-a. Hodali smo Knez Mihajlovom i promatrali ljude. Smijali smo se fen frizurama, te čudnim bojama haljina. Skrenuli smo lijevo. Na nekom malom trgiću na kraju ili početku Knaz Mihajlove, sreli smo još neke od beogradskih anarhista, koji su krenuli u CZKD, ali su čekali Kseniju. I mi smo se pokazali solidarnima i pričekali ju. Raspravljali smo o Marksu i univerzalizmu. Ksenija je kasnila, ali pošto smo mi ksenofili (a ne ksenofobi) bili smo sretni kad se pojavila. Zajedničkim snagama krenuli smo na FAK JU i došli na vrijeme. Čitanje je počelo...

Prvo je na scenu izašao Vule Žurić. Nije nam sjeo dobro. Mladi pisac iz Srbije, bio je naporan, loše je čitao, a priče su mu bile slabe. Poslije je Stanko Andrić napravio zgodan spoj znanosti i umjetnosti. Tako da smo se na neke djelove stigli i informirati malo detaljnije o povijesti. Miljenko Jergović i Ante Tomić bili su zavidan spoj. Oduševili su mlade Beograđane svojom vještinom pisanja. Neven Ušumović nas je smorio, pa smo otišli na pivu. Tony me upoznao sa svojom prijateljicom iz Beograda, Gordanom, koja je umjetnica. Ti si ona koja se skida gola na preformansima - bila sam krivo informirana, pa sam si priuštila pola sata dubokog ispričavanja.

Ona je otišla iz Londona, te se vratila u Beograd baš na bombardiranje. S njima u društvu je sjedio i Peter Zilahy, mladi pisac iz Budimpešte. On je napravio opširan CD-ROM o demonstracijama u Beogradu 1996. godine. Zatim su me Gordana i Peter uhvatili kako ne znam ništa o tim demonstracijama, a ja sam se opravdavala demonstracijama u Zagrebu od 1996. do 2001. za koje oni nisu čuli, pa smo tako napravili cijelu retrospektivu demonstracija na potezu Zagreb-Beograd. No, kako smo svi zreli i tolerantni ljudi, povukla sam se na spavanje. Rata i ja smo još u taksiju prpričavali izvrsno čitanje Jergovića i Tomića, tako da je i taksista, koji sluša Juru Stublića, rekao da će doći na FAK JU.

To be continued….

Danijela Stanojević