E MOJ DRUŽE BEOGRADSKI....
Tako je pjevao Jure Stublić u taksiju. Ne volim tu pjesmu, a još manje Juru. Nadala sam se kako ću u Beogradu slušati srpske hitove, a ne hrvatske, još pritom politički podobne. Bože, a boga (uputa za mog urednika: ja to pišem malim slovom iz ideoloških razloga, a u tome mi drži stranu prof. Zakošek) nema, ja sam u Beogradu. Osjećala sam se čudno, kao da lebdim, jer pričala sam zagrebačkom kajkavštinom i ljude je to silno oduševilo. Gledali su me s dragošću u očima i smješkom na licima. Rata je ponekad govorio: "Sad, pričaj na srpskom ili šuti, ovde može da bude nacionalista." Okrenula sam se prema Žoržu i rekla: "Je li (kao kad Dragan Bjelogrlić to kaže u "Boljem životu")? Zato ti, bre (ubacim "bre" da dobijem na autohtonosti u jeziku), nosiš tu četnikušu? Da izgledaš kao srpski nacionalista!" Žorž se nasmijao. Rata je dobio materijala za zajebanciju. Gledali smo u kinu divan film o pravoj ljubavi. U Londonu ga zovu "Ameli", u Beogradu "Sudbina Amelije du Pont", u Zagrebu ga nema. Žorž je morao ići usred filma u Sopot. To je jedna selendra kraj Beograda, zaključivao je Žorž. Tamo je njegova drugarica imala premijeru. Dugo se mučio što da joj kupi. Zagrcnuo se kad sam mu rekla da živim u Sopotu, što je kvart u Novom Zagrebu. Komentirao je: "Ne možete ni ime da izmislite!". Smijali smo se. Pridružili su nam se još neki beogradski drugari Miša, Ksenija, Lidija i tip sa dredovima.

Sad ću sabiti dva dana čitanja, a kasnije pričati o događajima:

Mirjana Novaković je književnica iz Srbije. Meni se nije svidjelo kako ona piše, ali mnogi drugi pisci rekli su kako im se sviđa. Možda mi se nije svidjela tema o vampirima, davnoj prošlosti i srpskim nacionalistima, a i radnja se odvijala odviše sporo. No, što se tiče jezika, bila je prosječna. Laslo Blašković izgleda kao uglađeni odvjetnik. Tako i piše. Nije loše, piše onako bećarski, kao da je slavonac ili vojvođanin (Jesu li Slavonac i Vojvođanin napisani malim početnim slovom iz ideoloških razloga? - opaska urednika). Simpatično, opterećen svadbama i ženidbom. Zoran Čirić, ajme meni, zapravo, kad sam sjedila tamo i slušala ga, gadio mi se. Gadilo mi se kako piše prepotentno, odnosno, kao da nije iskren. Iako, sam sigurna da bi ga feministice u Zagrebu proždrle i prožvakale više puta, on mi je rekao kako on "uopšte ovde nije imao problema sa feminističkim grupama", eto, blago si mu. Za Rujanu Jeger, čim sam ju vidjela preko puta dvorane, znala sam da će se roditi ljubav. Ne pričam o latentnom lezbijstvu, već friškom prijateljstvu. Rujana je u svojoj knjizi pisala o svom prijatelju pederu, zamorcu, dedi, mami i tati, a ja sam se toliko mogla s njom razumjeti i naći u mnogim slikama. Još pogotovo što je knjiga pisana po njenom stvarnom životu. Svidio mi se njen nastup pred muškarcima. Bez dlake na jeziku, sve u facu. Još jedna nit koja nas je povezivala. Rujana, Ćiro, Edo Popović, Radaković, Rata, Žorž i Đorđe Matić, koji je napravio film u Amsterdamu i došao ga producirati u Beograd, jer mu je tako jeftinije. Sjedili smo u dvorištu CZKD-a i razgovarali o književnosti, politici i ostalim nepodopštinama. Rujana, Ćiro, Žorž , Rata, i ja odlučili smo se zapiti, a ostali su krenuli na spavanje, ne bi li sutra briljirali na čitanju, ili u show-up spiki.

Dečki su pričali o bendovima. Rujana se žalila na igle, koje je te večeri nosila, a obični ljudi ih zovu i cipele na visoke pete. Rujana i ja smo zajebavale dečke, ali oni se nisu dali. Rata je držao moju stranu, a Žorž sa zaljubio u Ćiru i oni su zajedno svršavali uz temu Film i Juru Stublića. Okrenula sam se prema Rujani i rekla: "Mislim, ne znam kako ti, ali ja sam ove teme prerasla u srednjoj školi!". Rujana se nasmijala i rekla: "Ej, dobro vas je skurila, ajmo pričati o seksu!". Bila je to divna večer. Kako bi se reklo - za sjećanje.

Sutradan su mi Ivo Brešan i ostali dečki pričali kako Rujana nema srama. Pitala sam što je bilo, znajući da je negdje srezala njihov muški ego trip. Kao, ujutro kad se opraštala, poljubila je na rastanku Vladimira Arsenijevića u obraz, a okupljeni oko jutarnje molitve uz jaču kavu bili su Ferić, Franci, Radaković, Brešan, pa vidjevši kako djeli poljupce i oni su dizali ručice u zrak i vikali: A ja? A ja? A ja? Rujana ih na to pogleda i kaže: Polako dečki nisam ja Isus. Imam samo jednu ribicu! Ostavila je dečke da krkljaju u smijehu i uputila se za Beč.

Igor Mandić je izvadio "oca svih Hrvata na stol", bio je to, veliki, bijeli, kurac od voska. Zapalio je fitilj na vrhu, polako se otapao i curio vosak niz muški simbol u erekciji. Sebi je zapalio cigaru i počeo o esejima. Bilo je zanimljivo, ali naprosto nemoguće za prepričati. Meni se od svega najviše svidjelo kako je Franci Blašković Mandića predstavio: "Putujemo mi vlakom i gledamo kroz prozor i ja kažem: drvo! A gospodin Mandić još dva sata o drvetu. U kupeu piše "zabranjeno pušenje", a gospodin Mandić zapali cigaretu i kaže: Koji nam kurac mogu?"

Franci Blašković je bio najbolji. Bio je toliko dobar, da mi je došlo da ga prigrlim. Stend up comedian! Anarhist! Borba protiv turizma u Istri. Jest, baš takvih u nas i nema. Poslije njegovog preformansa sjedili smo na drvenim klupama, za drvenim stolovima u dvorištu CZKD-a i zbijali šale. Rekla sam Franciju: Mogli bi smo poslije hodati ulicama Beograda i razbijati kioske! Franci se nasmijao i rekao: Da. I pisati po zgradama "Brothers and sisters". Dodala sam: "Brothers and sisters, fish and chips!" Smijali smo se glasno.

Borivoj Radaković je stvorio navijačku publiku. To je bilo nevjerojatno, koliko je energija sukljala akustičnom dvoranom CZKD-a. Stajao je i čitao "Voajerku" i "Dobro došli u plavi pakao", ljudi su navijali, ljudi su se smijali, prštala je snaga teksta...

Đermano Ćićo Senjanović, jasno, umrtvio je ljude od silnog smija. Nešto neviđeno. Beograđani su se prevrtali sa stolaca. Ferić je bio, opet ,omiljeni, zbog svog, ja bi to po tisućiti put nazvala, osebujnog stila. Edo Popović je bio dobar. Ljudi su ga tamo zavoljeli. Brujilo je dvoranom, dobar je dobar. Jurica Pavičić me iznenadio zbilja dobrom pričom. Svidio se i mojim drugarima. Nije loše, puno bolje nego u Motovunu. Zapravo, stvarno dobro. Well done! Najviše me iznenadio mladi Peter Zilahy. On je uspoređivao seks sa komunizmom. Prosto zapanjujuće. Što? Svi dijelimo sve! Živjela ljubav! Osigurano socijalno. Komunizam je viši oblik življenja. Iako, nisam sigurna što on misli pod rječju komunizam, ono što govore "demokratska društva" ili ono što govori Karl Marks. Sve u svemu, jest stariji od mene, ali bome nedozrio. Njegov CD-ROM mi je previše bio kaotičan, ali moram priznati, zanimljiv kao nešto novo. Tony White počastio nas je policijskom psihologijom i pričom C.U.N.T. Svidjela mi se jako. Bila mi je zapravo najdraža, jer je točno skinuo spike policajaca, a imao je i takav ton u glasu, a da ne pričam o faci… Nadam se da nisam nikog izostavila u ovom kratkom opisu pisaca. Sve u svemu zgodan sutlijaš, moji favoriti: Borivoj Radaković, Tony White, Rujana Jeger i Franci Blašković.

Negdje oko tri ujutro prošetala sam Skadarlijom. Boro je objašnjavao meni i Tonyju, te mahao rukama po zraku u smjeru neke kafane (ne mogu se sjetiti imena): "Ovdje je Matoš pisao!" Sve je bilo romantično. Upravo sam ovakav, romantičan Beograd zamišljala. Da. Beograd je Skadarlija. Sjeli smo na večeru u Jelen ili tako nekako. Hvalila sam se, kako sam kupila tri CD-a za, fucking, dvije i pol marke. Đorđe Matić uzbuđeno me pitao: Koja tri? Disciplinu Kičme? EKV? Koji od ovih tvojih omiljenih? Posramila sam se. Pa da! Kako se toga nisam sjetila. Rekla sam mu: Ovaj, ne. Pohrlila sam za stranim hitovima. Travis, Macy Grey, Manu Chao. Đorđe me pogledao kroz nevjericu i rekao: Travis? Mrzim, taj, studentski rok. U restoranu sam od svih domaćih i nacionalnih jela, naručila, lazanje i šopsku salatu. Valjda sam imala potrebu udariti kontru, kao i uvijek.

Vratila sam se kući u ranu zoru, pet ujutro. Rata je spavao, ali sam ga iz puke zajebancije nazvala da mu kažem kako idem kući. Nije se ljutio. Taksista nije znao put do vile u kojoj sam bivstvovala tri dana. Uzela sam kartu Beograda i davala mu koordinate. Dobro smo se zabavljali, a on se ispričavao jer je nov u poslu. "Ma, ništa sve pet!", govorila sam. Ušla sam u kuću i upalila svjetlo. Lidija je umalo oslijepila. Spavala je na madracu u dnevnom boravku. Željela sam se baciti u krevet, ali sam zviznula glavom u zid od stepenica, pa se potom ošinula preko leđa. Jadan Rata. Ujutro oko osam, Lidija je došla u sobu i stala iznad kreveta. Budila je Ratu: "Rata, ustaj, tvoj ćale razgovara sa nekim Hrvatima ispred kuće!". Otvorila sam jedno oko i umrla od smjeha. Lidija se smijala, a Rata je bio izbezumljen: "Šta bre, Lidija, tripuješ? "

Rastanak je bio bolan. Prošla sam taksijem kroz Beograd. Gledala sam i pamtila svaku sliku. Bila je strašna gužva. Meni se plakalo. Taksista me tješio. Tražila sam ga žvake. Rekao je kako ih nema, jer su ih deca sve pojela.

Još jednom sam jela šopsku salatu, i onda smo se ukrcali u vlak. Gordanu sam ljubila na stanici i pružala joj ruku iz kretajućeg vlaka. Zamišljala sam njenu ruku u mojoj ruci uz zvuk: krc! Brzo sam ju pustila i potrčala u kupe roniti suze. Tony mi je pomogao u cjelokupnoj teatralnosti, gledajući zalazeće Sunce nad Srbijom.

Do Zagreba su se mnoge stvari u mojoj stvarnosti promjenile. Vratila sam se zaljubljena. U koga? U što? Ne znam. Možda u život.

Danijela Stanojević

PS: Upoznala sam Gileta iz Električnog orgazma i tek sad izgleda dobro. Valjda zato što mu je konačno četrdeset godina, pa izgleda u skladu sa godinama. Prije je bio mlađi, a izgledao je kao da mu je četrdeset. Čak sam upoznala glumca za kojim su mnoge majke uzdisale, diljem ex. Juge, ime mu je Bekin Fekmiju i dalje je zgodan. Dobro se drži, bez obzira na godine. On je uz veliko poštovanje i sa svemirskim simpatijama pozdravio Borivoja Radakovića i rekao da mu se divi.