monitor home | indeks | « prije | --->poslije » | e-mail



AJME MENI GOSPE MOJA !



«Za sve su krivi Amerikanci, da nji' nema, ne bi nam ovdi snig vija, e, gospe moja kad san se ujutro probudila i vid'la beštiju kako pada mislila san da sam preminula !»- govori mi telefonom Branka iz Šibenika. Inače, diplomirala je fiziku prošle godine i radi na kiosku za novine već godinu dana. Na početku joj je bilo teško jer joj je stalno bio manjak. Zbog toga šef nije isplaćivao novce, a kad bi ga pitala zašto, logično joj je objasnio da mu je njen rad više trošak nego dobitak. Ovih dana je bolje, kaže. Sve otkako su šefu zaprijetili brat i dečko da će «ubit' boga u njem' i odrezat mu muda» ako Branki ne isplati bar jednu plaću. Tako je eto, dobila pola jedne plaće, a ostatak će valjda dobiti, iako je već trebala dobiti treću plaću.

Snijeg pada i u meni se rađa romantika. Sige vise na balkonu, djeca vrište na snijegu, a ja kući sjedim i čitam. A zašto? Bilo bi mi bolje da sam frizerka ili prodavačica u dućanu. Možda bi depresija bila manja. Radim svoj posao, naobrazba je trajala duplo manje od ove moje, and I am happy! Udala sam se. Sretna sam jer me muž ne tuče i čekam dijete, već treće po redu. Živim u stanu sa 24m2 i kaj bi više?

Kad bi bar imala ikakve radne perspektive sa svim znanjem koje sam tokom ovih godina kondenzirala u svoju glavu. Cijelo radno iskustvo i volonterski rad trebali bi mi donijeti bodove kod brzog zaposlenja, ali ne! U našoj državi se to ne isplati. Kaže mi tata da je Račan Zračan rekao na TV-u kako će zapošljavati ljude od 23 do 27 godina s faksa na posao. Elektrotehničare, kaže moja sestra. Ne, nego sve i da treba pitati na fakultetu. Pitala sam, ali su me svi anketirani, od reda, gledali kao Alisu u Zemlji Čudesa. Evo vam jedan matematički zadatak: od prvog razreda osnovne škole do završetka četvrtog srednje, koliko ste novaca potrošili na knjige, hamer, tuševe, rapidografe, ravnala, šestare, kompjutere, diskete, tečaj iz engleskog jezika, tečaj iz njemačkog jezika, instrukcije iz talijanskog, fizike i matematike? Onda, koliko ste novaca potrošili na upis na faks, pa četiri godine studiranja jer je bila jebena reforma školstva i radilo se na smanjenju stručnosti, pa je studiranje postalo luksuz i tako je to u Europi, bogati! Milas je u saboru c.c.a 1996/7na temu «odljev mozgova», rekao kako jedan kg mozga košta tri marke! Time je Letica pošto-poto svog tupavog sina poslao na Jale, jer navodno on je osvojio tu neku stipendiju svojim dobrim kvalifikacijama (Aha! Je, je!) , pa smo mi svi ostali papci ostali u Hrvatskoj studirajući za ogromne pare na fakultetima koji su nam pružili kurac od znanja.

Prava mi je milina kad prof. Vukadinović kaže jednoj kolegici na pismenom iz međunarodnih političkih odnosa koja je jedina dobila pet: «Vi sigurno niste politolog ili novinar, jer jedini ste znali sve sistematično i ispravno obrazložiti, studenti sa političkih nauka to ne znaju!» Izvadi knjigu i daruje joj, a ona potvrdi da je sa pravnog faksa i da je ovaj faks upisala paralelno, stojim kraj nje, gledam u profesora i tlak mi se diže. Halo? Pa on je čitavo vrijeme mog studiranja bio aktivan u politici, na faksu nikad nije bio, a plaću je dobivao! Zamjenjivala ga je jedna polupismena pametnica. Ne mogu izdržati te proklete laži i kažem: «Da, da! Inače, mi studenti smo sami za to krivi ! Vi kolegice ipak imate profesore i stručni kadar na pravnom faksu pa možete skupiti znanje na dvije strane!». Na to Vukadinović uvidi svoju grešku u koracima i potvrdi da nismo sami krivi.

Umjesto da se bavi jednim poslom on se bavi sa njih deset i to je suludo! Ljudi trebaju novac, trebaju svoje mjesto pod suncem, kako netko može imati sve a netko drugi ništa?

Sve u svemu priča ide dalje. Moja prijateljica koja je diplomirala socijalni rad odlazi u kanadsku ambasadu i traži azil, lijepo ju prime, još ljepše razgovaraju, govore kako u Kanadi upravo traže njenu struku i sve bajno ona sretna, ja sretna jer je ona našla svoj put u moguću sreću, kad ono: «Da bi dobili emigracijski status morate imati godinu dana radnog iskustva!»

-«Imam, ali volonterski rad u centru za ovisnike!»
-«Ne, ne, to mora biti u radnoj knjižici potvrđeno i posao mora biti od 8 do 16h.»
-«Ali ja živim u Hrvatskoj i ovdje je visoka stopa nezaposlenosti i ne mogu drugačije raditi osim kao volonter»
-«Žao mi je.»
Izlazimo iz ambasade kao da nas je grom raspalio posred čela i raspolovio mozak na dva dijela.

-«A da napravimo lobotomiju?», pitam Agnezu, tek tako da joj dignem moral.

Jedna moja prijateljica dugo je željela otići u London i uspjela je to samo kao au pair. Zamislite, vi sa svojom diplomom visokog školstva u Hrvatskoj možete otići u London kao žena koja čuva englesku djecu i pere njihov WC, kuha im ručak i čisti kuću.

Dragi moji, ne želim da se sve ove pare mojih roditelja uložene u moj razvoj, nauku, putovanja, studij, jezike i muzičku školu te koješta, isplate duplo manje na način da moja plaća maksimalno bude 5.000 KN. To nije niti trećina onoga što sam ja u sebe uložila i što sam ja državi dala. Ja imam svoju cijenu, imam svoju vrijednost i ne može netko drugi imati na to pravo.

Krajnje vrijeme je da svi zajedno koji imamo dobru naobrazbu, radni potencijal, stručnost i ne podnosimo primitivizam današnjih poslodavaca, robovlasnički način poslovanja, spakiramo kofere i odemo u Kanadu, Njemačku, Belgiju, Nizozemsku, Švedsku ! Jer tamo si bar stranac u tuđoj zemlji, a ne stranac u vlastitoj, a to je puno optimističnije.

Što vi mislite o životu mladih ljudi u Hrvatskoj? Je li vama normalna ova prodaja našeg nacionalnog dobra? Jel' to ok što Zagrebačka banka više nije naša? Što će biti s Hvarom? Kako će se to završiti? Kamo srlja naša budućnost? Znate li vi što stranci misle o Hrvatima?

Estera


  Copyright © Internet Monitor 2001.