monitor home | indeks | « prije | -->poslije » | e-mail



RAĐANJE ZATVORA



Prošla je Nova godina i svi klišeji s njom. Mnogi moji dragi prijatelji pisali su čestitke, slali pisma, e-mailove i SMS-ove. Uvijek sa najboljom namjerom, poželjeli mi godinu punu sreće i ljubavi. Eto, baš lijepo i ja sam njima željela isto i osjećala se fino, ljudski. Novogodišnja proslava je bila u znaku razgovora sa raznim muškarcima, a moja prijateljica kaže da će mi takva biti cijela godina. Ne bih baš da mi cijela godina protekne u praznim razgovorima i pljuvanjima po profesorima s filozofskog i političkih znanosti, a sve to u kvazi intelektualnom i opuštenom razgovoru sa jednim seksologom i još nekim mladićima koji su bili simpa, jedno vrijeme, a kasnije sam ih zamišljala sa zalijepljenim selotejpom preko usta. Imala sam osjećaj da se mučim družeći se s njima.

Svijet nije uvijek poput novogodišnjih proslava, ponekad izgleda kao kazne osuđenika početkom 19 stoljeća. Tad je hit bilo javno mučenje na gradskom trgu, evo jednog od opisa: «Gospodin Le Breton, pisar, nekoliko se puta približio osuđeniku da bi ga zapitao ima li štogod za reći. Rekao je da nema; vikao je pri svakom mučenju onako kako opisuju duše u paklu, teško je to i iskazati: "Oprosti mi, Bože! Oprosti Gospodine." Unatoč svim tim mukama, od vremena do vremena podigao bi glavu i odvažno se pogledao. Užad što su je ljudi koji su vukli krajeve tako snažno zatezali nanosila mu je neizrecive boli. Gospodin Le Brenton mu se ponovo približio i zapitao ga da li želi štogod reći; rekao je da ne želi. Približilo mu se i nekoliko ispovjednika i dugo su s njim govorili; dragovoljno je cjelivao raspelo što su mu ga prinjeli; pružao je usne i stalno govorio: "Oprosti mi, Gospodine".

Dalje u tekstu su mu mučitelji užarenim klještima kidali komade tijela te krvave rupe čupanog mesa i mišića zalijevali su užarenom masom. Dugo i teško je umirao, rastrgali su mu noge i ruke, a kad je ostao sam trup, on je još i dalje bio živ. Tek kad su ga bacili u vatru polako je umro. Tijelo je gorilo tri do četiri sata. Eto, to je bila gradska za

bava. Ljudi su rado stajali oko mučenika i promatrali njegove patnje. Taj se oblik zabave oduvijek upražnjavao i njegovao. Sa fizičkog javnog ubijanja prešli su na psihičko javno ubijanje, koje onda prelazi na fizičko uništenje, sve je to uzročno posljedično. Producenti su izmislili «Jerry Springer show» ili «The Big Brother», tako su se množile te emisije «rastrgavanja». Dakle, što ljudima daje takva vrsta iživljavanja? To im daje neku moć, seksualnu energiju koja u njima budi zvijer i ona se puca adrenalinom i hrani svoj ego. Književnost danas u svijetu raspravlja o tom ljudskom faktoru, kojeg gaje i čuvaju ljudski geni još od homoerectusa. Nikako da zaboravimo tu hejtersku spiku, jer ipak bi trebali biti u nekom vrhu našeg razvoja kao vrste. Napominjem, ovo je 21st., pa sad posao je posao, moral je moral, kultura je kultura i vi ste biće za sebe, nitko nema prava polagati pravo na vaše postojanje jer postoji zakon, a ako već ne vjerujemo u državu onda postoji moral, poštovanje, ljubav, dobrota, ljudska toplina, humanost. Uključite jedan od tih faktora. Mnogi pisci su se na različite načine okušali u pisanju i opisivanju najgoreg ljudskog gnoja, meni uvijek pada na pamet najdraži Emile Zola. Knjiga koja se oko Božića pojavila na tržištu je «Porno» Borivoja Radakovića u vlastitoj nakladi. Sve što sam pokušala opisati u prethodnim rečenicama od početka ove kolumne je jedna mješavina sa strašnim začinom raspadajućeg, crvavog, gnojnog, smrdljivog, bolesnog i teškog društva. Uz svaku priču koju sam čitajući u tišini svoje sobe proživljavala, osjećala sam tešku nepravdu, silna nevinost početka priče pretakala je moje osjećaje u ogromne frustracije i na posljetku u gađenje, sram, strah, težinu. Ni sama ne znam u kakvom svijetu živim dok ne pogledam i tu drugu stranu. Koliko ljudska duša može biti razorna, koliko um može biti nevin, koliko dobrota može biti pogubna za vlastitu egzistenciju, koliko se nekome seks može gaditi, a koliko nekome militi i isti kasnije pretvara cijelu ljepotu u pravi pakao?

Čitava ova knjiga proze načinjena je od zaista snažnih priča koje vas piče u mozak! Stvaraju osjećaj bljuvanja u želucu i svojevrsnog osjećaja klaustrofobije, homofobije, osjećate se kao da živite u zatvoru ili rađate zatvor prema svijetu, a da je nad vama samo nadzor i kazna. Priče su protkane i humorom, ali meni, iskreno, ništa nije bilo smiješno, bilo mi je strašno, očajno i žalosno. Čitavo mi se vrijeme plakalo jer ja ne živim u takvom svijetu, silovane ljubavi i vjere u život i ljude.

Knjiga je pisana krajnje popularno, odnosno sadrži sve ono od čega je sazidano naše današnje društvo. Vrlo je moderna i prati trendove. U knjizi postoje i poneke light priče koje vam dođu kao neki time out između epizoda u kojima snažni lavovi proždiru nezaštićene robove u bijelim haljinicama i rimljankama na nogama koji trče u zagrađenoj areni. To su priče kao «Čudo» (što je izvorno tekst pisan kao scenarij za motovunski filmski festival 2001.) i «Žmukler» koji je zapravo iritantan, neodgovoran muž prema svojoj obitelji, ali na brzo i pomoću telefonskih razgovora zanimljivo obrađena problematika. Sviđa mi se taj motiv mobitela i telefona koje autor koristi u svojim pričama jer zaista i klinci iz osnovnjaka furaju mobače. «Voajerka» je meni najdraža priča, ali izdvojila bih i još dvije duboko potresne priče naslovljene «Dodir» i «Koja rijeka teče ispod Mosta slobode?», a i druge priče pod naslovom «Smrt» jer osjećam kao da je posrijedi velika krađa i teška naivnost neokaljane mladosti pred goropadnom starošću. Tu je i «Lažljivica», priča koja je napravljena kao neko javno suđenje, rasprava, TV anketa, film ili dokumentarac. U svakom slučaju, knjiga je opaka i po mnogo čemu suvremena, kritična, ali i frustrirana.

Dakle, što reći, osim da mi je potpuno jasno zašto Ante Tomić skuplja najviše bodova. Njegova književnost je za opuštanje i smijeh, a knjiga «Porno» je u svakom slučaju snažno i dobro pisano djelo. Brza, dinamična i duhovita, kao TV spot, a opet sve ovo što sam vam ranije opisala.

Jeste li spremni pomiriti ili suočiti se s tim? Otkriti drugo lice našeg društva, koje ni malo ne ostavlja nade, opisano na alternativan, urban način jedinstven za hrvatsko književno podneblje? Ne znam za vas, ali ja nisam jer još uvijek vjerujem da Djed Mraz postoji i da su ljudi dobri.

Danijela Stanojević

PS: U petak je premijera drame «Kaj sad», u Kerempuhu. Autor? Znani, gore obrađeni.


  Copyright © Internet Monitor 2001.