monitor home | indeks | « prije | poslije » | e-mail



SLOVO ZAKONA

Jeste li se ikad pitali kako žive ljudi po zanimanju birokrati? Kakav je njihov privatni život? Imaju li oni veze sa pravim, ljudskim, humanim životom? Imaju li oni duše? Imaju li oni pameti?

U sljedećih nekoliko redaka opisat ću vam onaj dobro poznati dio života kad se svi susrećemo sa "birokratima". Nisam sigurna je li birokracija dio sistema u našem postojećem društvu ili smo mi dio birokracije? Ne znam jesu li 'birokrati' po uvjerenju, životnom stilu, vjerskoj pripadnosti, stilu odijevanja ili diplomi? Bez obzira na sve, ti ljudi uopće nisu upoznati sa svojim poslom, ili zapravo jesu, a mi dobivamo neke bajke o tome zašto je nužno postojanje birokracije.

Prvo ću razbiti tabu temu o učinkovitosti ministarstva financija. Naime, ukoliko imate pravo po zakonu biti oslobođeni jednog od silnih poreza (a to su: porez na imovinu, boravišni porez, porez na obrt jer se bavite turizmom, porez na boravljenje turista, porez na dobit i još prirezi a da ne pričam o komunalijama) na vašu kuću na moru, onda vam pravnica A. A., koja radi u ministarstvu financija, a u koje nemate pravo ući ukoliko niste zaposleni, sasvim normalno kaže:"Vi nemate pravo biti oslobođeni od tog poreza! Doviđenja". No, ukoliko ste malo žilaviji i ostanete na liniji te joj nastavite objašnjavati da po zakonu imate pravo, ona opet kategorički tvrdi kako nemate. Zatim vi pod naponom srčanog, očnog, krvnog tlaka uzmete zakon u svoje ruke i pročitate joj stavak 2. po članu. 35 zakonu o financiranju jedinice lokalne područne samouprave. Onda ona uzme psihološku pauzu, kako bi valjda premrli od straha zbog njenog autoriteta, te će nakon nekoliko vaših telefonskih impulsa reći:"Čujte, to je vaš problem, kaj ste si gradili kuću". Na takve neprofesionalne izjave jedne pravnice koja ima diplomu visokog školstva i dobiva plaću iz državne blagajne koju vi punite svim silnim porezima i prirezima naprosto u vama proradi jedan neobjašnjivi bijes, frustracija, jer situacija vas podsjeća na nacističku Njemačku i Židove, a vi sjedite kući bez posla u toplom domu dva penzionera. Na to su nužne samo ovakve riječi: "Čujte gospođo, da vam nisam pročitala zakon koji bi vi trebali znati napamet, ne bi ni zamišljali da isti postoji. Niste mi na zahtjev odgovorili tri godine, da bi mi onda poslali obračun poreza na te tri godine sa odgovorom da se moj zahtjev odbija i da nemam pravo žalbe! Osim toga ne znam koga bi vi trebali štititi, mene građanku ili državu?"

"Je pa, državu!"

"Je pa, krivo! Vi ste dobili posao u ministarstvu financija čiju blagajnu pune svi državljani Republike Hrvatske, kao pravnica vi štitite zakon i interese ministarstva financija, a osim toga, piše u zakonu da ja imam pravo biti oslobođena poreza, stavak 2., po članu 35. zakona o financiranju jedinice lokalne područne samouprave"

"Vaše ime i prezime, pročitajte mi broj........"

Naravno da ništa nije napravila a moji prijatelji pravnici kažu da je to pravo čudo što se javila u petak u 14 i 30, jer obično u to vrijeme nema nikoga, svi su doma, pa je najvjerojatnije da se javila čistačica. Kao, čisti ured poslije radnog vremena u 13h, zvoni telefon i ona se javi...

Nakon nekoliko dana, kad sam ponovo nazvala gospođu A., ona mi je rekla da moram platiti porez i zatim me ispitivala: Tko vam je dao moj broj telefona? Tko vam je dao moje ime i prezime? Tko vas je uputio o postojanju tog zakona? I zatim prijetećim glasom rekla: "Osobno ću se pobrinuti da platite taj porez i vi nemate nikakva prava". Pitala sam ju, je li to ona meni prijeti. Nije ništa odgovorila, samo je rekla - Doviđenja gospođo.

Druga epizoda bila bi na socijalnom, šalteru za izdavanje zdravstvenih knjižica ili dobivanja participacija ili naprosto socijalne pomoći. Imate razne punktova, a ja najviše volim Remetinec, Žajna i tako to...

Najjače su te tri debeljuškaste ženice iz Žajne. Ne zna se koja od njih posjeduje veću moć, koju one same sebi umišljaju. Pate od kompleksa veće vrijednosti. Sve u svemu, na ništa nemate pravo. Ako ste nezaposleni i na burzi, nemate pravo na zdravstvo; ako ste student uz rad i na burzi, nemate pravo ni na socijalno ni na zdravstvo; ako ste redovni student ali apsolvent onda imate pravo samo ako vam u referadi napišu APSOLVENT, bez obzira što ta rubrika na uvjerenju ne postoji i što piše "odslušao godinu ....." pa je logično da imate dvije godine pravo na socijalno i zdravstvo dok ne diplomirate, tzv. apsolventski status. No, tim debeljuškastim ženicama nije jasno da je logično da u sva tri slučaja vi imate pravo na svoju knjižicu. Gospođa V. Š. mi je objasnila da su veliki novci u igri, a ja sam joj objasnila da ona ne bi imala moju knjižicu na šalteru za "izdavanje knjižica" ukoliko nemam pravo na to.

Zatim me pitala kako to da po svoju knjižicu nisam podigla prije godinu dana, na što sam joj rekla da uopće nisam ni znala da mi je knjižica kod njih jer me nitko o tome nije obavijestio, a moja doktorica nije ni primijetila da je knjižica nevažeća. Ona je rekla da ne zna gdje bi ona stigla kad bi sve osigurane obavijestila. Pitam se gdje bi ona stigla kad ja ne bih plaćala porez državi ? Pa ako sam ja dužna platiti, onda je ona dužna obavijestiti o svim mojim osiguranim pravima.

"Ha, draga gospodična i što bi ja sad trebala? Donesite potvrdu sa faksa."

Naravno da sam joj donijela ponovo potvrdu, a ispred mene u špaliru je stajao neki tip koji je bio sav osušen i bolestan, a V. Š. se iživljavala na njemu i pila mu krv na slamku. Molio ju je da mu konačno kaže koje sve papire treba jer već dolazi peti put kod nje na šalter da bi mu uvijek neki papir falio… Na kraju nisam dobila svoju knjižicu jer na potvrdi nije pisalo ono sa "apsolvent" spikom gore objašnjenom. Imala sam upalu lijevog uha i stajala naspram nje kad je V. rekla da ne piše "apsolvent". Došlo mi je da se rasplačem, molećivo sam rekla da o njenoj dobroj volji ovisi moje zdravlje. V. je ponosno i polako sa zlim prizvukom nadmoći rekla: "ne o meni, nego o zakonu". Na to me obuzeo bijes. Objasnila sam joj da po zakonu imam pravo na knjižicu, a da je ona ta koja mi knjižicu ne da! Ništa od toga, samo sam ju dobro uzrujala do infarkta, a bolje bi joj bilo da smo jedna drugoj živce uštedjele.

Drugi moji prijatelji imaju još veće probleme sa te tri ženice koje zadaju glavobolju jer imaju zadatak štititi državu od zlih siromašnih socijalnih slučajeva bez posla i perspektive kojima svaka kuna čini život dužim.

Je li to normalno, dragi moji? Pitam se jesmo li mi uopće ljudi?

Estera


  Copyright © Internet Monitor 2001.